Mislila sam da mi se sin više nikad neće vratiti: Jedna noć panike promijenila je sve u našem domu
Još mi srce lupa kad se sjetim te noći. Ne one filmske drame, nego one naše, obične, kućne, kad ti se sve raspadne između sudopera punog čaša, ugašenog televizora i mobitela koji ne prestaješ gledati kao da ćeš ga snagom očaja natjerati da zazvoni.
Moj sin Amar je trebao doći kući do deset. Ima sedamnaest godina. Nije više dijete, znam ja to. Ali nije ni čovjek da mu možeš samo reći “snađi se” i mirno zaspati.
Rekao je:
“Mama, idem s Adinom do grada, nećemo dugo. Vraćam se do deset, možda deset i petnaest.”
Ja sam samo dobacila iz kuhinje:
“Dobro, samo se javi ako zakasniš.”
To govorim svaki put. Kao da ta rečenica ima neku moć.
Moj muž Zoran je sjedio u dnevnoj, gledao utakmicu i odmahnuo rukom.
“Pusti momka, neće valjda nestati.”
U 22:20 poslala sam Amaru poruku. Nije odgovorio.
U 22:37 nazvala sam ga prvi put. Nedostupan.
Ne znam kad je točno krenulo ono pravo stezanje u prsima. Možda kad sam drugi put čula onu hladnu automatsku poruku. Možda kad sam otvorila prozor i čula kako neki auto prolazi ulicom, pa se ponadala da je on. Možda kad je sat pokazao 23:11, a Zoran ugasio televizor bez riječi.
“Zovi opet”, rekao je.
Zvala sam.
Ništa.
Onda smo zvali Adina. Nije se javljao. Zvali smo još jednog njegovog prijatelja, pa drugog. Jedan je rekao da su ih vidjeli kod igrališta oko devet. Drugi nije znao ništa. Treći je rekao:
“Ma teta, bio je s Adinom, valjda je sve okej.”
Valjda.
Kako mrzim tu riječ.
Poslije ponoći već nisam normalno razmišljala. Otvarala sam Instagram, pa WhatsApp, pa opet Instagram. Gledala kad je zadnji put bio aktivan. Osvježavala sam ekran kao luđakinja. Jedna njegova stara slika s mora mi je iskočila i ja sam se slomila. On nasmijan, sunce iza njega, a meni kroz glavu samo prolazi: gdje si sad?
Zoran je pokušavao glumiti mirnoću, ali sam vidjela po njemu. Hodao je po hodniku tamo-amo, pa stane, pa pogleda kroz prozor, pa opsuje tiho sebi u bradu.
“Rekao sam mu sto puta da nosi punjač. Sto puta.”
“Ma kakav punjač, Zorane, gdje je dijete?”
“Nije dijete više.”
“Meni jest!”
To sam skoro viknula. Glas mi je pukao, onako ružno. I onda smo se posvađali, naravno kad nam je najmanje trebalo.
On je rekao da ga previše gušim. Ja sam rekla da je on previše hladan. On je rekao:
“Ne pomaže histerija.”
Ja sam njemu rekla nešto što nisam trebala, da mu je lakše jer nikad nije bio onaj roditelj koji pamti kad je Amar imao temperaturu, kad je prvi put pao s bicikla, kad je plakao zbog društva u osnovnoj. Zaboli kad to izleti, i njega i mene. Ušutio je. Sjeo je za stol i pokrio lice rukama.
Tad me bilo stid. I njega je bilo strah, samo drugačije.
U jedan i deset zvali smo policiju da pitamo što možemo. Čovjek je bio pristojan, smiren, postavljao pitanja koja sam jedva sastavljala u glavi. Što je imao na sebi, s kim je bio, je li se to i prije događalo. Kad je rekao da pričekamo još malo jer je maloljetnik koji je možda samo ostao bez mobitela, meni je došlo da vrištim.
Kako da čekam?
Izašla sam na balkon u pidžami i jakni preko. U zgradi preko puta još je gorjelo svjetlo kod susjeda. Negdje je lajao pas. Cijeli grad spava, a meni se život raspada u glavi na sto crnih scenarija. Sudar. Tučnjava. Loše društvo. Hitna. Jarane mili, sve mi je prolazilo kroz glavu, sve najgore.
Pred zoru više nisam ni plakala kako treba. Samo me boljela glava i želudac. Zoran je skuhao kavu koju nitko nije popio. Sjedili smo jedno nasuprot drugom kao stranci koji dijele istu katastrofu.
Oko šest i dvadeset začula sam kapiju.
Ne znam kako sam dotrčala do vrata. Samo znam da mi je ruka drhtala dok sam otključavala.
Amar stoji ispred mene, raščupan, blatnjavih tenisica, umoran, ali živ. Živ.
Ja sam ga prvo zagrlila, onako silovito, pa ga odgurnula.
“Gdje si bio?! Jesi li ti normalan?!”
Zoran je stajao iza mene i samo rekao, kroz zube:
“Ulazi. Odmah.”
Amar nas je gledao zbunjeno, kao da ne razumije razmjere svega.
“Mama, ispraznio mi se mobitel. Kod Adinovog djeda smo završili. Čovjeku je pukla neka cijev u dvorištu, pa smo pomagali. Poslije smo gurali i traktor koji nije htio upaliti, majke mi. Htio sam javiti, ali nisam imao kako, a bilo mi glupo lupati ljudima na vrata u pet ujutro…”
Samo sam ga gledala. Htjela sam ga opet zagrliti i istovremeno kazniti do kraja života.
“Ti nama nisi mogao javiti preko nečijeg telefona? Preko susjeda? Bilo kako?”
Spustio je glavu.
“Znam. Kriv sam. Nisam skontao koliko će ispasti ozbiljno.”
Tu sam opet počela plakati. Tiho ovaj put. Od olakšanja, od bijesa, od svega. Zoran je sjeo na stolicu i samo ponavljao:
“Dobro je. Dobro je.”
A nije bilo dobro. Mislim, jest, vratio se. Ali nešto se u meni pomaknulo i nije se vratilo na staro.
Tog jutra sam prvi put stvarno osjetila koliko je sve tanko. Koliko misliš da štitiš svoju obitelj pravilima, porukama, opomenama, punim frižiderom, čistom odjećom i onim “javi se kad stigneš”, a zapravo ne držiš ništa čvrsto. Samo se tješiš da držiš.
Cijeli život pokušavam sve predvidjeti. Račune, školu, prehlade, loše ocjene, tko se s kim druži. A onda jedna prazna baterija i jedna noć pokažu mi koliko sam nemoćna pred običnim životom.
I sad ga gledam drukčije. Ne strože, nego svjesnije. Kao nekoga koga volim više nego što mogu podnijeti, a ne mogu ga sačuvati od svega. To valjda i jest majčinstvo. Lijepo i surovo u isto vrijeme.
Recite mi, jesam li pretjerala u svom strahu ili bi svaka majka tu noć prošla isto?
Kako vi živite s tom istinom da svoje najmilije voliš do bola, a nemaš ih zapravo kako potpuno zaštititi?