Cijeli život sam bila ‘ona razumna’, a kad je majka pala u postelju, opet sam ostala sama s njom i sa svom starom nepravdom

Ne znam kad je točno počelo, ali mislim da sam još kao curica shvatila tko je u našoj kući sunce, a tko lampa koja mora gorjeti kad zatreba.

Moj brat Damir je uvijek bio “duša od djeteta”. Tako ga je majka zvala i kad bi slagao, i kad bi nestao na dva dana, i kad bi potrošio pola plaće u kladionici pa došao posuditi. Ja sam bila Sanela, ona razumna. Ona koja ne pravi probleme. Ona koja će razumjeti.

“Ti si žensko, ti si jača”, govorila bi mi majka Mara dok pere suđe i ni ne gleda me.

A meni je već tad nešto u prsima tvrdnulo.

Kad smo odrasli, ništa se nije promijenilo, samo su ulozi postali veći. Damir se oženio, dobio dvoje djece, stalno neki problemi, kredit, auto, smjene, punica, pa ne može. Ja sam ostala bliže majci. Radila sam u trgovini, poslije u jednoj knjigovodstvenoj firmi na određeno, pa opet bez posla, pa preko veze upadala na zamjene. Uvijek nekako krpanje.

Kad je majka prvi put pala u kupaonici, zvala je mene.

Ne hitnu. Ne Damira.

Mene.

Došla sam i našla je na pločicama, mokra kosa, drhti, sram je jer se upiškila. Podigla sam je koliko sam mogla, pa zvala susjeda Enesa da pomogne. Poslije sam je vozila na pregled, čekala s njom četiri sata u hodniku doma zdravlja, nosila nalaze, vadila uputnice, molila po šalterima da ubrzaju termin. Damir je tada poslao poruku: “Javi ako šta treba.”

To “ako šta treba” mi i danas odzvanja u glavi.

Treba, Damire. Treba doći. Treba sjesti. Treba držati majku dok povraća od terapije. Treba je okrenuti na bok kad se noću guši. Treba oprati posteljinu u tri ujutro. Treba slušati kako te žena koja te rodila pita: “A gdje je Damir, radi li puno?”

Majci su poslije našli ozbiljnu bolest. Nije više mogla sama ni do wc-a. Isprva sam mislila, dobro, sad će valjda i on shvatiti. Sad više nema izvlačenja.

Prevarila sam se.

Došao bi nedjeljom na pola sata. Donese banane, keks, poljubi majku u čelo i kaže meni na vratima:

“Svaka ti čast, seko, ja ovo ne bih mogao.”

Kao da me pohvalio. Kao da mi je dao medalju.

Jednom sam pukla.

“Ne bi mogao ili nećeš?”

Samo me gledao. Onako uvrijeđeno, kao da sam ja nepravedna.

“Nemoj sad praviti dramu. Znaš i sama da radim. Imam djecu.”

“A ja nemam život, je li? Ja sam valjda rođena već u kecelji i s pelenom u ruci.”

Majka je iz sobe viknula, slaba, ali dovoljno glasno:

“Sanela, pusti brata. Ne napadaj ga bez veze.”

Bez veze.

Tu sam morala izaći na balkon da ne kažem nešto što se ne može vratiti. Ruke su mi se tresle. Sjećam se, ispod zgrade neka djeca igraju nogomet, netko peče paprike, miris dima u zraku, običan život ide dalje, a ja gore gutam suze kao budala.

Najgore nije bio umor. Ni novac, iako sam se raspadala od troškova. Pelene, lijekovi kojih nema na listi, taksi kad je prehladno za autobus, pa bolovanje, pa umanjena plaća. Posuđivala sam od kolegice Mirele, lagala da mi treba za režije. Nisam imala snage objašnjavati da sam opet platila privatni pregled jer državni termin dođe kad možda više nikog neće biti.

Najgore je bilo to što je majka i dalje njega čuvala.

Jedne noći, mijenjala sam joj spavaćicu. Bila je sva sitna, koža tanka, oči upale. Uhvatila me za ručnu kost i rekla:

“Nemoj zamjeriti Damiru. Nije on za takve stvari. Osjetljiv je.”

Stala sam.

Samo sam je gledala. Ja ne znam jesam li tad više bila tužna ili prazna.

“A ja sam za šta, mama?”

Nije odmah odgovorila. Okrenula je glavu prema zidu.

“Ti si uvijek mogla podnijeti.”

To me presjeklo više nego sve prije toga.

Znači, zato. Zato što sam podnosila, dobila sam još. I još. I još.

Pred kraj je slabo govorila. Ponekad me nije ni prepoznavala. Jedno jutro me pomilovala po obrazu i šapnula: “Dobra si ti meni.” To je bilo sve. Ne hvala. Ne oprosti. Ne znam jesam li očekivala previše, ali tih par riječi su me i utješile i naljutile u istom trenu.

Kad je umrla, Damir je na sprovodu plakao najglasnije. Ljudi su ga tapšali po ramenu. Govorili: “Drži se, teško je izgubiti majku.” Meni su govorili: “Ti si jaka.”

Opet isto.

Poslije, kad smo čistili stan, našla sam u ladici sve uredno složene moje potvrde, račune, nalaze, papire koje sam skupljala mjesecima. Sve je čuvala. I jednu cedulju, njezin rukopis, drhtav:

“Sanela zna sve. Sanela će riješiti.”

Ne znam zašto sam tad sjela na pod i smijala se kroz plač. To je valjda bio cijeli moj život u jednoj rečenici.

Damir je rekao da bi bilo pošteno da stan prodamo napola jer smo “ipak oboje djeca”. Gledala sam ga i prvi put nisam prešutjela.

Rekla sam mu sve. I za noći. I za dugove. I za ono “osjetljiv je”. I da mi je dosta da budem razumna dok drugi žive kako hoće. Nije ništa posebno odgovorio, samo ono njegovo: “Nisam znao da ti je baš tako.”

A kako nisi znao, čovječe? Gdje si gledao?

Evo, prošlo je osam mjeseci. Još rješavamo ostavinu. Još me stegne u želucu kad čujem da netko za neku kćer kaže: “Ma ona će to, ona je odgovorna.” Zvuči kao pohvala, a nekad je samo kazna lijepo upakirana.

Voljela sam svoju majku, stvarno jesam. I brinula sam o njoj do zadnjeg daha. Ali ta ljubav nije izbrisala nepravdu. Valjda ljudi misle da mora.

Je li itko od vas bio to dijete koje sve nosi, a nitko ga zapravo ne vidi?

I recite mi iskreno, može li se oprostiti nekome tko ti nikad nije rekao ono najobičnije: hvala?