Mislila sam da gubim muža zbog njegove majke, a onda sam saznala istinu koju mi nitko godinama nije rekao
Ne znam više u kojem je trenutku moj brak počeo ličiti na čekaonicu. Samo znam da sam sve češće sjedila sama za stolom, gledala u hladnu juhu i slušala kako ključ u bravi zazvoni pa odmah opet utihne jer bi Emir samo provirio i rekao:
“Moram do mame. Zvala je, ne može ustati s kreveta.”
I ode.
Njegova majka, Fikreta, prije četiri mjeseca je pala niz stepenice u zgradi. Kuk, rame, pa još tlak, šećer, sve joj se zakompliciralo. Žena prije toga nije mirovala ni minute. Išla na plac, kuhala, sama čistila, nosila vrećice kao da joj je pedeset, a ne sedamdeset i dvije. Onda odjednom ništa. Krevet, hodalica, tablete, kontrole, fizikalne, patronažna kad stigne, susjeda kad može. Uglavnom Emir.
A gdje sam tu bila ja?
U početku sam šutjela. Normalno, rekla sam sebi, njegova je majka. Pomozimo. Odnijela sam joj nekoliko puta juhu, presložila ormarić s lijekovima, oprala prozore kod nje jer me bilo sram gledati kako živi u tom polumraku. Ali Emir nije samo pomagao. Emir je nestao iz našeg života.
Kasnio je s posla jer je nju vozio doktoru. Vikendom je bio kod nje od jutra. Navečer bi došao umoran, samo bi se srušio na kauč i skrolao nalaze, uputnice, popise terapija. Ako bih nešto rekla, odmah bi planuo.
“Što hoćeš da napravim, Lejla? Da je ostavim samu?”
“Neću to da radiš. Hoću da se sjetiš da imaš i kuću. I mene.”
“Sad nije trenutak za ove priče.”
E pa kad je trenutak? To sam ga jednom pitala i baš me pogledao onako prazno, kao da sam mu još jedna obveza na papiru.
Najgore je bilo navečer. Tišina. On pod tušem, pa telefon zvoni. Fikreta. Uvijek nešto. Nestalo joj vode. Ne može dohvatiti deku. Strah je kad legne. Srce lupa. Emir se već obuva.
Jedne subote pukla sam. Stajala sam u kuhinji, kosa mi masna, suđe do pola oprano, veš u mašini, ručak zagorio jer je on opet otišao bez riječi.
Kad se vratio, rekla sam:
“Ja više ne mogu ovako. Nisam ti cimerica koja čeka da navratiš.”
Spustio je ključeve na komodu i samo me gledao.
“Moja majka ne može sama.”
“A ja mogu?”
“Ti si zdrava, Lejla.”
Ne znam zašto me baš ta rečenica boljela više od svega. Kao da je usamljenost neka sitnica. Kao da, ako hodaš i dišeš, ne trebaš nikoga.
Dva dana nisam s njim normalno pričala. Otišla sam kod prijateljice Amine na kavu, više da ne poludim nego išta drugo. Sjela sam i odmah se rasplakala, onako ružno, bez dostojanstva.
Amina me pustila. Nije me prekidala. Samo je gurala kutiju maramica prema meni.
Kad sam završila, rekla je tiho:
“Znaš li ti uopće što je Fikreta prošla s Emirom?”
Odmahnula sam glavom. Znala sam samo ono osnovno. Da ga je sama podigla. Da mu je otac umro rano. Da su teško živjeli. To zna pola svijeta i svi to govore usput, kao činjenicu.
Amina me pogledala preko šalice.
“Nije umro rano. Otišao je. Drugu ženu. Emir je imao šest godina. Fikreta je čistila stubišta, kuhala po tuđim kućama i noću šila zavjese da ga školuje. Jedno vrijeme su živjeli kod njezina brata, njih sedmero u tri sobe. Emir je imao astmu. Kažu da je po zimi sjedila budna kraj njega i brojala mu udisaje. Nije se preudala jer nije htjela da joj netko dira dijete.”
Šutjela sam. Doslovno sam osjetila kako mi se nešto u stomaku steže.
“I još nešto”, rekla je Amina. “Kad je Emir upisao fakultet, ona je prodala jedinu zlatnu narukvicu koju je imala od svoje majke. Nitko mu to nikad nije rekao.”
Te večeri sam prvi put dugo gledala Fikretu drukčije. Ne kao ženu koja mi uzima muža, nego kao nekoga tko je pola života nosio sve sam.
Ali opet… i ja sam nečija bol, nečija stvarnost. Zar to baš nitko ne vidi?
Nekoliko dana poslije otišla sam joj odnijeti pitu. Emir je bio u apoteci. Fikreta je sjedila kraj prozora, sitna, nekako manja nego prije. Ruka joj se tresla dok je namještala maramu.
“Lejla, sjedi”, rekla je. “Nemoj stajati k’o gošća.”
Nisam znala odakle početi. A onda je ona sama.
“Ljuta si na njega zbog mene.”
Pocrvenjela sam kao dijete.
“Nisam… mislim, jesam. Malo.”
Ona se kiselo nasmijala.
“Nemoj se stidjeti. Ja bih bila još ljuća. On kad nekog voli, pretjera. Uvijek je takav bio. Samo… mene je strah noću. Kad se ugase svjetla, ja čujem onaj pad opet. I ne smijem mu to ni govoriti koliko me sramota.”
To me dotuklo. Ne drama, ne manipulacija. Samo stara žena kojoj je neugodno što se boji vlastite kuće.
Kad je Emir došao, prvi put nisam čekala da se posvađamo. Sjeli smo za njen mali stol, između kutije lijekova i tanjura s keksima.
Rekla sam:
“Ne mogu više ovako. Ali ne mogu ni protiv tebe i tvoje majke. Moramo drugačije.”
On je odmah krenuo nešto objašnjavati, braniti se, a ja sam podigla ruku.
“Pusti sad. Slušaj me. Treba nam raspored. Jedan dan ti, jedan dan ja. Uvest ćemo ženu da joj pomogne oko kupanja dva puta tjedno. Tvoja sestrična Jasmina može jednom odvesti nalaze, ne moraš sve sam. I nedjeljom navečer si kući. Bez iznimke.”
Fikreta je spustila pogled.
“Ja neću da vam rasturim brak”, rekla je jedva čujno.
Emir je tada prvi put pukao. Stavio je laktove na stol i pokrio lice rukama.
“Ja samo vraćam dug”, rekao je. “Cijeli život imam osjećaj da joj nisam dovoljno vratio.”
Prišla sam mu i dotaknula rame.
“Ne vraća se majka tako da izgubiš sebe. I mene usput.”
Nije to odjednom postalo bajka, da se ne lažemo. I dalje ima dana kad me nazove u osam navečer i kaže da ostaje kod nje jer je loše. I dalje me zna presjeći ljubomora na tuđu potrebu, pa se poslije grizem zbog toga. I dalje se posvađamo oko sitnica jer smo oboje umorni.
Ali sad barem pričamo. I on me opet ponekad pogleda kao ženu, a ne kao nekoga tko ga čeka s pitanjima.
Nekad stvarno nije problem u tome što nas netko prestane voljeti, nego što nas život gurne u kut pa svi krenemo grabiti zrak na svoj način.
Je li sebično tražiti muža natrag dok njegova majka uči ponovo hodati? Ili je još gore šutjeti dok ti brak polako postaje tuđi?