Svi su mi govorili da izmišljam dramu, a ja sam se u zagrebačkoj bolnici raspadala od straha dok sam čekala naše dijete
Ne znam kad sam točno počela šutjeti. Valjda negdje između prvog pregleda i onog trenutka kad mi je muž Marko, bez da me pogleda kako treba, rekao:
“Ma nemoj odmah najgore. Sve si ti to malo previše uzela k srcu.”
Bila sam trudna šest mjeseci. Prva trudnoća. Svaki novi osjećaj u tijelu bio mi je nepoznat. Nekad me uhvati panika bez pravog razloga. Nekad me usred noći probudi lupanje srca pa sjedim na rubu kreveta, držim trbuh i pokušavam disati tiho da ne probudim njega.
Jednom sam mu rekla da me strah poroda toliko steže da mi dođe da plačem čim pomislim na bolnicu, na svjetla, na one hladne zidove, na to da ću biti tamo sama među ljudima kojima sam samo još jedan karton.
Marko je uzdahnuo i spustio mobitel.
“Jasmina, pa žene rađaju svaki dan. I moja mama je rodila troje. Nije radila cirkus.”
Ta njegova riječ, cirkus, zabila mi se negdje pod rebra.
Moja majka Senada nije bila ništa nježnija. Kad sam joj kroz suze rekla da me strah komplikacija, da me strah same sebe jer se osjećam sve slabije, samo je odmahnula rukom.
“Nemoj izmišljati dramu. Mi smo prije radile do zadnjeg dana, pa na njivu, pa rodiš, pa dalje. Ti danas samo čitaš po internetu i prepadaš se.”
A svekrva Kata je to znala još grublje.
“Ako sad ovako cmizdriš, šta ćeš tek kad dijete dođe? Moraš biti jaka. Zbog djeteta nema histerije.”
Nema histerije. Nema drame. Nema preosjetljivosti. Samo budi jaka.
I tako sam počela gutati sve. Na obiteljskim ručkovima sjedila bih i klimala glavom. Kad bi me netko pitao kako sam, rekla bih: “Dobro sam.” Kao automat. A nisam bila dobro. Uopće.
Pred kraj osmog mjeseca poslali su me u zagrebačku bolnicu zbog povišenog tlaka i sumnje da bi me mogli zadržati. Sjećam se mirisa hodnika, one mješavine dezinficijensa i ustajalog zraka. Sjećam se plastične stolice u čekaonici i osjećaja da mi se dlanovi lijepe od znoja.
Marko me dovezao, parkirao, otpratio do ulaza i rekao:
“Ajde, bit će to brzo. Samo se nemoj bezveze prepasti svega što čuješ unutra.”
Bezveze.
Htjela sam da me zagrli. Samo to. Da kaže: “Vidim da te strah.” Ništa veliko. Ništa filmski. Ali on je pogledao na sat i rekao da mora pomaknuti auto.
Ostala sam sama među ženama s torbama, fasciklima i umornim licima. Jedna je disala kroz kontrakciju. Druga se svađala s mužem na telefon. Ja sam sjedila ukočeno i gledala u vrata ambulante kao da će iz njih izaći neka presuda.
Tad je pored mene sjela cura, možda koju godinu mlađa od mene. Tamna kosa svezana na brzinu, papuče, boca vode u ruci. Zvala se Mirela. To sam saznala tek kasnije.
Pogledala me i rekla tiho:
“Prvi put?”
Klimnula sam.
“Vidi se po očima. I ja sam bila takva s prvim.”
Ne znam zašto, ali od te jedne obične rečenice meni su krenule suze. Ne ono lijepo plakanje. Nego ono kad pokušavaš zaustaviti lice da se ne raspadne.
“Oprosti”, promrmljala sam.
Ona mi je gurnula maramicu.
“Nemoj se ispričavati. Strašno te strah, jel da?”
Samo sam je pogledala. Kao da me netko prvi put stvarno vidio.
“Da”, rekla sam. “Ali doma svi govore da dramatiziram.”
Mirela je stisnula usne, onako kako žena stisne kad joj je nešto previše poznato.
“I meni su govorili. Muž, svekrva, čak i sestra. Kao, šta glumiš, rađale su žene u ratu. Jesam, znam. Ali ja sam sad ovdje i mene je sad strah. To ne poništava ničiju tuđu muku.”
Ta rečenica me presjekla.
Mene je sad strah.
Kao da sam cijelu trudnoću čekala nečije dopuštenje da to izgovorim.
Počele smo pričati. O noćima bez sna. O tome kako svi od trudnice odjednom očekuju zahvalnost, mirnoću, stabilnost, a nitko ne pita koliko te košta da to održiš. Rekla mi je da je nakon prvog poroda imala napadaje plača i da su joj svi govorili da se sabere.
“Najgore je kad te tvoji uvjere da ne smiješ vjerovati sebi”, rekla je.
U tom trenutku prozvali su moje ime. Ustala sam na klimavim nogama. Mirela me uhvatila za podlakticu.
“Slušaj me. Nisi slaba. I nisi luda. Ako te strah, onda te strah. Reci to doktoru, reci sestri, reci kome god treba. Nemoj da te ušutkaju.”
Taj dodir, ta jedna sekunda, više mi je značila od svih obiteljskih savjeta zadnjih mjeseci.
Pregled nije bio lagan. Na kraju su me zadržali. Kad sam nazvala Marka, prvo što je rekao bilo je:
“A dobro, valjda znaju šta rade. Samo nemoj sad odmah paničariti.”
I tu se nešto u meni pomaknulo. Ne veliko, ne dramatično izvana. Ali jasno.
Prvi put nisam krenula objašnjavati. Nisam se branila. Samo sam rekla:
“Marko, ja jesam u panici. I imam pravo biti. Ako mi ne možeš dati podršku, nemoj me barem gasiti.”
Nastala je tišina. Čula sam ga kako diše.
“Dobro… nisam znao da ti je baš tako”, rekao je, nekako tiše.
Nije to bilo čudesno iskupljenje. Nije odjednom postao drugi čovjek. Ni moja majka ni Kata se nisu promijenile preko noći. Ali ja jesam, mrvicu. Dovoljno da prestanem sama sebi govoriti da pretjerujem.
Porod je došao dva dana kasnije. Bila sam prestravljena, jesam. Tresle su mi se ruke. Plakala sam. Tražila sam da mi sve objasne polako. I prvi put nisam osjećala sram zbog toga.
Jer ako žena u takvom trenutku ne smije biti ranjiva, kad onda smije?
I danas se pitam koliko nas šuti samo zato što su nas naučili da je bol vrijedna samo ako je tiha. Jesam li stvarno bila preosjetljiva, ili sam samo napokon čula samu sebe?
Recite mi iskreno, je li i vama netko ikad govorio da dramatizirate baš onda kad vam je najviše trebala ruka, a ne lekcija?