Moja sestra je rekla da je u vlastitoj kući samo gost, a ja sam pukla nasred kuhinje

“Ja ti neću plaćati ništa, ja sam ovdje gost.”

Ljudi moji, meni je u tom trenutku doslovno vilica pala. Stojim u kuhinji, u ruci mi račun za struju, na stolu uplatnica za vodu, plin kasni pet dana, a moja sestra Mirela sjedi za stolom, pije kavu kao da je na Jadranu na godišnjem i mrtva-hladna to izgovori.

Rekla sam joj: “Gost? Mirela, kako gost? Ovo je i tvoja kuća isto koliko i moja.”
A ona meni slegne ramenima: “Pa ti tu živiš. Ja dođem tu i tamo, prespavam, donesem nešto iz pekare, šta još hoćeš?”

E tu sam pukla. Ne ono filmski elegantno, nego pravo balkanski. Kažem ja njoj: “Ne treba meni burek iz ‘Kod Emira’ ako ja sama vučem sve račune, sve kvarove, sve majstore, sve žarulje, sve žive gluposti po kući!”

Ona odmah skoči: “Aha, sad ti meni brojiš i žarulje? Bravo, Sanela.”

Da stvar bude bolja, mama zove baš tad na Viber. Naravno. Kao da je osjetila preko zraka da se koljemo riječima. Ja se javim sva crvena, a mama odmah: “Šta vam je sad, jeste li normalne? Komšiluk će opet misliti da se dijeli kuća.”

Rekoh: “Mama, nek dođe komšiluk platit struju ako mu je toliko stalo.”

Mirela se uvrijedila, uzela torbu i krenula prema vratima. Ali onda se okrenula i rekla nešto što me baš presjeklo.

“Ti misliš da ja ne plaćam jer sam sebična. A ja ne plaćam jer svaki put kad dođem ovdje imam osjećaj da sam višak u vlastitoj kući.”

E tad je nastao muk. Onaj najgori. Čuješ frižider kako zuji i sat u hodniku kako kuca, a obje stojimo kao dva idiota koja su se pet godina svađala oko para, a uopće nije bilo samo do para.

Sjela sam. Ona je ostala kod vrata. I prvi put nakon dugo vremena nije glumila da je jaka, a ni ja da sam fina i “ma nije ništa”.

Kažem joj tiše: “Mirela, ja sam ogorčena jer sve padne na mene. Kad crkne bojler, ja. Kad dođe račun, ja. Kad dimnjačar zvoni, ja. Imam osjećaj da sam ostavljena da čuvam i kuću i uspomene i roditelje i sve.”

A ona meni, oči pune suza: “A ja imam osjećaj da ti mene kažnjavaš jer sam otišla. Kao da sam izdala obitelj jer nisam ostala tu živjeti.”

Bam. Eto ga. Istina, ko šamar. Nije problem bio samo 70 eura za vodu i 43 za struju. Problem je bio što sam ja nosila ljutnju jer sam ostala u toj kući nakon tatine smrti, a ona otišla živjeti u Mostar i dolazila vikendima. Ja sam sebi govorila da sam ja odgovorna, jaka, sposobna… a u biti sam bila umorna i povrijeđena. Ona je glumila da joj nije stalo, a zapravo se bojala da ovdje više nema svoje mjesto.

Rekla sam joj: “Nisam ljuta što si otišla. Ljuta sam jer sam se osjećala sama.”
Ona je sjela preko puta mene i rekla: “A ja sam se osjećala kao da moram tražiti dozvolu da uđem u vlastitu sobu.”

Ma katastrofa. Dvije odrasle žene, dvije sestre, a ponašamo se ko da smo se posvađale oko punjača 2009. godine.

Onda smo prvi put normalno pričale. Bez vike, bez “ti uvijek” i “ti nikad”. Otvorile smo sve. I račune, i stare zamjerke, i ono što nas stvarno boli.

Dogovorile smo ovako: pošto sam ja stalno u kući i više trošim svakodnevno, ja ću pokrivati veći dio režija koje ovise o potrošnji. Ali sve osnovne troškove vezane za kuću kao suvlasnice dijelimo pola-pola: porez, veći popravci, pričuva za hitne kvarove, održavanje. Napravile smo čak i zajedničku bilježnicu, da se sve zapisuje crno na bijelo, da sutra ne bude “ja mislila”, “ti rekla”, “mama prenijela”.

Na kraju smo se obje rasplakale, naravno. Pa se i smijale kroz suze, jer nas je mama nazvala opet i rekla: “Jeste završile s turskom serijom?” 😂

Mirela mi je prišla i zagrlila me onako kako me nije dugo. Rekla je: “Oprosti.” Ja njoj isto. I iskreno, kao da mi je pao šporet sa srca, ne kamen.

Nekad se mi u obitelji zakačimo oko novca, suđa, vrata, parkinga, nasljedstva… a ispod svega čuči samo ona obična, gola potreba da nas netko vidi, prizna i ne izbaci iz svog života.

Sad me zanima, jesmo li mi stvarno svi pomalo ludi kad su obiteljske kuće u pitanju, ili samo nikad ne kažemo na vrijeme što nas boli?

Biste li vi tražili da sestra plaća pola, ili sam i ja negdje pretjerala?