Kad su mi se djeca razboljela, muž ostao bez posla, a moja majka i baka okrenule glavu
Ne znam ni odakle da krenem jer imam osjećaj da mi se život raspao u neka tri tjedna, možda i manje, više ni sama ne brojim kako treba.
Moj muž Alen je radio u skladištu jedne firme kraj Zagreba. Nije to bio posao iz snova, ali plaća je sjedala redovno i nekako smo gurali. Kredit za stan, vrtić za mlađeg, rate za auto, režije, hrana, sve ono što ljudi imaju i šute. Onda su ih jednog petka skupili i rekli da se broj radnika smanjuje. Došao je kući ranije nego inače, s vrećicom iz pekare u ruci i onim praznim pogledom.
Samo je rekao:
“Dobio sam otkaz.”
Ja sam mislila da se šali. Stajala sam kraj štednjaka, kuhala juhu, i samo sam ga gledala. On je spustio vrećicu na stol i sjeo. Nije ni jaknu skinuo.
“Alene, nemoj me zezati.”
“Volio bih da te zezam.”
I to je bilo to. Kao da je netko ugasio svjetlo u stanu, a bio je dan.
Prvih par dana sam glumila da ćemo se snaći. Govorila sam mu da će naći nešto drugo, da je sposoban, da nije jedini. A onda se prvo razbolio naš mlađi sin Denis. Temperatura 39, kašalj, noć bez sna, hitna, pa antibiotik. Nije prošlo ni pet dana, starija kći Emina dobila je upalu uha, pa pregled privatno jer se kod naše pedijatrice čekalo predugo. Jedan lijek, drugi lijek, inhalacije, sirupi, put do ljekarne, povratak, opet nešto fali.
Novac je samo curio.
Kartica je počela odbijati na mjestima gdje nas nikad prije nije bilo strah provući je. U ljekarni sam prvi put u životu pitala:
“Mogu li danas uzeti samo jedan lijek, a drugi sutra?”
Ljekarnica me pogledala onako, ne bezobrazno, nego ljudski, i tiho rekla:
“Možete.”
Tad me prvi put presjeklo od srama. Ne zbog nje. Zbog svega.
Alen je slao molbe gdje god je stigao. Na građevinu, u dostavu, u skladišta, čak i noćne smjene po benzinskim. Vraćao se kući nervozan, šutljiv, nekad bi samo sjeo na balkon i pušio jednu za drugom. Jednu večer je rekao:
“Ako do kraja mjeseca ne platimo ratu, gotovi smo.”
Znala sam to. I bez njega.
Zvala sam prvo majku, Vesnu. Nisam je zvala da joj kukam. Samo sam rekla istinu. Da je Alen ostao bez posla. Da su djeca bolesna. Da nam treba posudba, ne poklon. Tisuću eura da premostimo mjesec, dva. Vratili bismo čim Alen stane na noge.
S druge strane tišina. Ona teška.
Onda je rekla:
“Sanja, vi ste se previše navikli da vas netko spašava.”
Nisam odmah ni shvatila što čujem.
“Mama, o čemu pričaš? Kad si nas zadnji put spasila?”
“Nemoj tim tonom. Imaš muža, imate djecu, vrijeme je da naučite živjeti po onome što imate.”
Kao da sam tražila novac za more, a ne za lijekove i kredit.
Spustila sam slušalicu i sjedila pet minuta gledajući u zid. Onda sam nazvala baku Ružu. Mislila sam, dobro, ona je cijeli život mekša, ona će barem pitati kako su djeca.
Pitala je. I odmah nakon toga rekla:
“Tvoja mater je u pravu. Ti si se uvijek oslanjala na druge. Moraš očvrsnuti.”
“Bako, Denis ima terapiju, Emina ide na kontrolu, nama kasni rata…”
“A što da ja radim? Da dijelim ono što sam cijeli život štedjela jer vi ne znate planirati?”
To ‘vi’ me boljelo više nego da me opsovala.
Kad je Alen vidio moje lice, samo je rekao:
“Nisu htjele?”
Odmahnula sam glavom i krenula prati suđe da me djeca ne vide kako plačem. A ruke mi se tresu, tanjur mi skoro ispao. Alen je prišao i samo ugasio vodu.
“Pusti.”
“Ne mogu pustiti, ništa ne mogu pustiti”, rekla sam i tad sam se slomila, baš ružno, bez dostojanstva, kako ljudi plaču kad više nemaju snage držati se uspravno.
Najgore je što moja majka i baka imaju. Nisu milijunašice, ali imaju. Majka ide dva puta godišnje u toplice, baka drži novac sa strane i stalno priča kako treba imati za crne dane. Pa ako ovo nisu crni dani, što jesu?
Poslije mi je majka poslala poruku:
“Nemoj se ljutiti, ovo ti govorim za tvoje dobro. Moraš naučiti biti neovisna.”
Za moje dobro. Dok mi dijete spava s oblogom na uhu, a drugo diše na usta od kašlja. Dok brojim kovanice za kruh i mlijeko. Ma kakvo dobro?
I sad, da bude gore, baka je zvala moju tetku Ljiljanu i ispričala joj sve, pa me tetka nazvala da mi drži predavanje kako sam “emocionalno ucijenila obitelj preko djece”. Kad sam to čula, toliko sam se zaledila da nisam znala ni uzvratiti. Samo sam slušala i gledala Eminine čarapice na radijatoru kako se suše.
Alen je prije dva dana našao privremeni posao kod jednog čovjeka u Sesvetama, istovar robe, dnevnice, ništa sigurno. Otišao je s temperaturom jer nije htio propustiti. Kad je navečer ušao, sav mokar od kiše i znoja, dao mi je zgužvanih 60 eura i rekao:
“Eto, za lijekove.”
Mene je tad bilo sram što sam ikad pomislila da će nas itko voljeti više nego što se mi moramo sami boriti za sebe.
Ali opet, ne mogu preko toga da su to moja majka i moja baka. Njihova unučad. Njihova krv. I da su mogle pomoći, a izabrale su lekciju umjesto ruke.
Možda sam stvarno previše očekivala od svojih. A možda je najgore kad ne tražiš luksuz, nego malo milosti dok ti djeca gore od temperature.
Recite mi iskreno, jesam li ja razmažena što ovo ne mogu oprostiti? Ili bi i vas boljelo da vas najbliži ušutkaju baš kad vam je najteže?