Za Božić sam ostala sama u kući koju smo zajedno gradili, a tad sam prvi put pitala svoju djecu jesam li im postala samo obaveza
Ne znam kad me točno više počelo boljeti. Možda ne ove godine, možda i ranije, samo sam šutjela. Ali ovog Božića me presjeklo kako treba.
Udovica sam već devet godina. Moj Stjepan je umro u veljači, naglo, srce. Od tada sam ostala sama u našoj kući kraj Našica. Kuća nije velika, ali je puna svega što smo skupljali kroz život. Ormar koji je on napravio. Stol za kojim su djeca učila. Zavjesa koju sam ja šila kad nismo imali za novu. Sve je tu. Samo njih nema.
Imam troje djece. Ivan je u Zagrebu, radi u banci, stalno pod nekim rokovima. Marijana je u Tuzli, udana, dvoje djece, kredit za stan, muž vozi kombi za firmu pa ga nema po cijele dane. Najmlađi, Petar, u Splitu, sezona ga samelje, a ni zimi nije miran, radi svašta pomalo. I svi oni mene vole, ja to znam. Ali nekad ljubav dođe kao poruka od dvije rečenice i srce ti od toga ne bude ništa manje prazno.
Tri dana prije Božića počeli su otkazivati.
Prvo Ivan.
“Mama, nemoj se ljutit, molim te. Ne mogu ovaj vikend. Revizija nam je, šef je poludio. Doći ću iza Nove.”
Ja sam rekla: “Dobro, sine, posao je posao.”
A kad sam spustila slušalicu, sjela sam na krevet i gledala u zid. Dobro, posao je posao. Koliko sam puta to rekla u životu? Kad je Stjepan radio noćne. Kad nije bilo za patike. Kad sam ja čistila školu ujutro, pa poslije išla peći kiflice za prodaju, samo da oni imaju za ekskurziju i knjige.
Sutradan Marijana.
“Mama, znaš da bih došla. Ali Dino ima temperaturu, Emina kašlje, a i Amar radi za Badnjak. Ako krenemo, to je cijeli cirkus.”
Čula sam djecu iza nje, televizor, neku nervozu u stanu.
“Ma dobro, kćeri. Čuvaj djecu.”
Onda tišina. Ona moja, teška.
Petar je javio na Badnjak ujutro. Glas promukao.
“Mater, nemoj me sad… Auto mi je kod majstora, nemam kako. A i iskreno, u minusu sam skroz.”
Ne znam zašto, ali na njemu sam pukla.
“A imaš kako za kafiće i društvo, je li? Za mene nemaš kako.”
Zašutio je.
“Nije fer to, mama. Stvarno nije.”
“Nije fer? Znaš ti što nije fer, Petre? Nije fer da ja na Badnjak sama stavljam tri tanjura viška, pa ih vraćam u element. Nije fer da čekam farove pred kućom kao budala.”
Spustio je slušalicu. Ili sam je ja spustila, ni danas nisam sigurna.
Taj Božić nisam skuhala pola toga što sam planirala. Francusku sam ipak napravila, glupo mi bilo ne napravit, kao da će netko banuti. Purica je ostala mala. Kolače sam podijelila susjedi Zdenki jer mi je bilo muka gledati pune tacne.
Na polnoćku nisam ni išla. Prvi put u životu.
Sjedila sam u kuhinji u vunenim čarapama i slušala kako vani puca petarda negdje iz sela. Mobitel je svijetlio od poruka.
“Sretan Božić, mama, volimo te.”
“Ljubimo te, bako.”
“Čujemo se sutra.”
A meni došlo da napišem: Nemojte se čuti, dođite. Ali nisam.
Sutradan me nazvala Marijana i odmah po glasu osjetila da zna da nešto nije u redu.
“Jesi ljuta?”
“Nisam. Samo sam valjda naučila kako izgleda kad te djeca stave na čekanje.”
Šutnja. Ona teža od svake svađe.
“Mama, nije tako.”
“A kako je? Reci mi kako je. Da ja vas odgojim, školujem, pazim kad ste bolesni, krpam, posuđujem, odričem se svega… i onda za Božić dobijem poziv od sedam minuta?”
Čula sam kako plače, tiho, da djeca ne čuju.
“Ti misliš da je meni lako?”, rekla je. “Meni muž radi po cijeli dan, djeca bolesna, rata kredita me guši, na poslu me stežu jer sam uzela bolovanje prošli mjesec. Budim se noću i ne znam od čega ću prvo puknut.”
To me malo presjeklo. Ne zato što je rekla nešto strašno, nego zato što mi je prvi put zvučala staro. Umorno. Kao ja nekad.
Poslije je nazvao Ivan. Kod njega je sve uvijek bilo pod kontrolom, barem izvana.
“Mama, Marijana mi je rekla da si baš loše.”
“Nisam loše. Samo sam sama.”
Dugo je šutio.
“Znaš šta je problem? Mi stalno mislimo da si ti jaka. Da ti možeš sve. Oduvijek si mogla.”
Naslonila sam se na sudoper i gledala svoje ruke. Ispucale od hladnoće, tanke, staračke već pomalo. Jaka. Da, bila sam. Jer sam morala.
“Ne mogu više sve”, rekla sam. Baš tiho. “I ne tražim čuda. Samo da me ne zaboravite dok sam još živa.”
Nakon toga je došao Petar. Bez najave. Dva dana poslije Božića. Stajao je na vratima u istoj onoj jakni koju nosi već tri zime, neobrijan, podočnjaci do pola lica. U jednoj ruci kesa iz pekare, u drugoj cigarete koje je pokušao sakriti iza leđa, kao da je opet srednjoškolac.
“Mogu uć?”
Nisam odmah ništa rekla. Samo sam se maknula s vrata.
Sjeo je za stol i gledao u stolnjak.
“Nisam imao para, stvarno”, rekao je. “I sram me bilo reći koliko nemam. Da posudim za gorivo pa da se pravim da je sve okej… nisam mogao.”
“Mogao si reći istinu.”
“Pa eto, sad govorim.”
Onda je zaplakao. Moj Petar, koji se uvijek pravio frajer. Pokrio lice rukama i samo rekao: “Pogubio sam se, mama.”
Tad sam i ja sjela. Nisam ga grlila odmah. Bila sam još tvrda, još povrijeđena. Ali sam sjedila kraj njega.
Kasnije su došli i Ivan i Marijana, tek za Svetog Stjepana. Nije bilo savršeno. Bilo je napeto, bilo je predbacivanja, pa šutnje, pa opet razgovora. Ivan je priznao da mjesecima pije tablete za smirenje i da nikom nije rekao. Marijana je rekla da je ponekad strah otvoriti frižider pred kraj mjeseca. Petar je obećao da će naći stalniji posao, a ja nisam imala srca pitati po koji put to obećava.
Ali prvi put su me gledali drukčije. Ne kao mamu koja sve može. Nego kao ženu koja ostane sama kad se vrata zatvore. Kao nekoga tko isto čeka, tko se boji, tko može oslabiti.
Ne tražim da mi djeca sjede uz skute. Samo da ne zaborave da i majka jednom postane krhka, makar to nikad nije znala pokazivati.
Jesam li previše očekivala za jedan Božić, ili smo stvarno postali ljudi koji ljubav mjere porukama i propuštenim pozivima?
Recite mi iskreno, boli li više kad te djeca zaborave, ili kad ih počneš opravdavati i onda sama sebe utišavaš?