U svom malom stanu u Zagrebu hranim sina, njegovu partnericu i troje unuka, a sad čekaju i četvrto dok ja pucam po šavovima
Imam 68 godina i živim u trosobnom stanu u Zagrebu, u stanu koji smo moj pokojni muž Stjepan i ja otplaćivali skoro cijeli život. Mislila sam da ću u njemu dočekati mir. Tišinu. Kavu na balkonu i Dnevnik u sedam. Umjesto toga, svako jutro se budim uz plač djeteta, lupanje vratima od kupaonice i osjećaj da sam u vlastitoj kući postala i kuharica, i čistačica, i blagajnica, i kriva za sve.
Moj sin Damir ima 39 godina. Nezaposlen je već dugo, predugo. U početku sam ga branila pred svima.
“Nije lako danas naći posao.”
“Snaći će se on.”
“Samo je upao u loš period.”
Tako sam govorila sestri, susjedi Ljiljani, čak i sama sebi. A istina je bila tu, svaki dan, na mom kauču. Damir ustaje oko podne. Popije kavu, zapali na prozoru, skrola po mobitelu i govori da će “nešto iskrsnuti”. Njegova partnerica Sanela je s djecom cijeli dan, ali ni ona ne radi. Najmlađe ima dvije godine, najstariji ide u drugi razred. I tako njih petero živi sa mnom od prije tri godine.
Moja penzija je 480 eura. Režije zimi pojedu pola. Hrana ode dok trepneš. Pelene, lijekovi, kruh, mlijeko, deterdžent. Nekad stojim u Konzumu i računam mogu li uzeti i banane ili da ostavim za tramvajsku kartu. A onda dođem doma i vidim Damira kako govori:
“Mama, ima šta za jest?”
I meni nešto pukne u prsima, ali ne kažem odmah ništa. Samo stavim lonac na štednjak i šutim.
Nije da djecu ne volim. Bože sačuvaj. Oni su moja krv. Kad mi mala Emina sjedne u krilo i kaže: “Bako, ti najljepše mirišiš na juhu”, ja bih joj srce dala. Zbog njih i guram. Zbog njih i perem veš u ponoć kad je jeftinija struja. Zbog njih i lažem da nisam gladna kad ostane samo za njihovu večeru.
Ali prije dva mjeseca Sanela me zaustavila u hodniku. Bila je blijeda, ruke joj se tresle.
“Moram ti nešto reći.”
Odmah sam znala da nije dobro.
“Trudna sam.”
Samo sam je gledala. Čula sam djecu iz sobe, televizor, vodu iz slavine koju je netko opet ostavio da curi. Sve sam čula osim vlastitog glasa.
“Kako?” pitala sam glupo, pa se sama sebi zgadila. Kako? Kao da ne znam kako.
Ona je počela plakati.
“Nismo planirali.”
U tom trenutku Damir je iz dnevne dobacio:
“Šta je sad drama odmah? Djeca su blagoslov.”
Blagoslov. On je to rekao iz moje dnevne, na mom kauču, u majici koju sam ja oprala.
Tad sam prvi put viknula toliko da me grlo boljelo dva dana.
“Blagoslov nisu računi koje ja plaćam! Blagoslov nije kad ja sa 68 godina ribam WC za sedmero ljudi! Blagoslov nije da ti ležiš dok ti majka nosi vrećice iz dućana i dijeli tablete na pola da joj duže traju!”
Damir je ustao, sav uvrijeđen, kao dijete kad mu uzmeš igračku.
“Uvijek mi nabijaš na nos. Kao da sam najgori.”
“A što si, Damire? Reci ti meni što si postao?”
Šutio je. Samo je gledao u pod. Na sekundu sam pomislila da sam ga dotaknula, da ga je sram. Ali nije. Samo je izašao van i nije ga bilo do ponoći.
Sanela je poslije tiho oprala suđe. Bez riječi. Vidjela sam da plače, ali sam i ja bila prazna. Toliko prazna da nisam mogla ni nju tješiti. I to me boli. Jer nije ni ona došla ovako zamišljajući život. Znam ja to. Ali opet, ja više ne mogu nositi sve njihove promašaje kao da su moji.
Prije deset dana srušila sam se u kuhinji. Nije to bio neki filmski pad, samo su mi noge klecnule. Držala sam lonac s juhom i odjednom više nisam mogla. Susjeda Ljiljana me odvela na hitnu. Tlak visok, šećer loš, doktor me gledao i pitao živim li pod stresom. Ja sam se nasmijala. Onako glupo.
Kad sam se vratila, Damir je sjedio pred televizorom.
“Gdje si bila?”
To me dotuklo više nego nalaz.
Ne “jesi dobro”. Ne “treba li nešto”. Samo gdje si bila.
Tu noć nisam spavala. Gledala sam strop i prvi put ozbiljno pomislila da ih zamolim da odu. Onda sam čula kašalj unučića iz druge sobe i srce mi se steglo. Gdje će s troje djece? Gdje će s četvrtim na putu? A onda druga misao, još gora: a gdje ću ja ako ovako nastavim? U grob prije vremena?
Jučer sam sjela s Damirom za stol. Bez vike, bez suza.
“Imaš mjesec dana da nađeš posao. Bilo kakav. Skladište, dostava, građevina, trgovina, nije me briga. I od idućeg mjeseca sudjeluješ u režijama. Ako nećeš, ja idem u socijalnu službu i tražit ću pomoć da vas isele iz mog stana.”
Gledao me kao da me prvi put vidi.
“Ti to meni ne bi napravila.”
Ruke su mi se tresle ispod stola, ali glas nije.
“Nemoj me iskušavati. Jer ako ostanem ovako živjeti, nećeš više imati majku nego ženu koju si potrošio.”
Od tada je u stanu neka tišina koja para uši. Sanela me izbjegava pogledom. Djeca, jadna, osjećaju da nešto nije u redu. A Damir se ponaša kao žrtva. Danas je opet izašao “vidjeti nešto za posao”. Ne znam je li istina. Više ne znam ni kad laže, a kad samo odgađa život.
Volim svog sina. To je moj najveći problem.
Ali koliko majka treba trpjeti prije nego što ljubav postane samouništenje?
Recite mi, bih li bila loša majka ako ga napokon pustim da prvi put u životu osjeti posljedice svojih izbora?