Moja majka je uvijek birala moju sestru i njenog sina, a od mene tražila novac: tek kad su moja djeca ostala sama kod kuće, rekla sam dosta
Ne znam kad je točno počelo. Možda još dok smo bile male, kad je mama za Amru uvijek imala više strpljenja, a za mene ono kratko: “Ma ti možeš sama.” Tada sam to čak nosila kao neku pohvalu. Kao, ja sam jača. Danas znam da nije isto kad te netko smatra jakom i kad te jednostavno ostavi bez nježnosti.
Imam dvoje djece, Lanu i Petra. Amra ima sina Tarika. Mama živi sama u stanu u Tuzli, a ja sam s mužem Damirom i djecom u okolici Slavonskog Broda. Nismo daleko toliko da se ne viđamo, ali dovoljno daleko da svaki odlazak traži planiranje, gorivo, slobodan vikend i malo živaca. I opet sam ja uvijek dolazila. S kolačima, s vrećicama iz dućana, s novcem kad zatreba.
“Lejla, možeš li ti uplatiti mami struju ovaj mjesec?”
“Lejla, treba joj za lijekove, znaš i sama kakve su mi sad rate.”
To je bila Amra. Uvijek me zvala tim glasom kao da se nešto podrazumijeva. Kao da sam ja neka tiha služba za hitne intervencije.
I plaćala sam. Nekad cijeli račun, nekad pola. Nekad bih mami ostavila 100 eura u ladici da ima. A onda bih za tjedan dana na Facebooku vidjela slike.
Mama, Amra i Tarik na Vlašiću.
Pa onda u Neumu.
Pa u etno-selu kod Tešnja, nasmijani, zagrljeni, ispod slike srce i komentar: “Moja mala obitelj.”
Moja mala obitelj.
Gledala sam te dvije riječi i imala osjećaj kao da me netko udario otvorenim dlanom po licu. Dobro, prešuti, govorila sam sebi. Ne pravi scenu. Možda je ispalo spontano. Možda su krenuli u zadnji čas. Možda…
Ali djeca nisu glupa. Nikad nisu bila.
Jedne nedjelje Petar me pitao:
“Mama, je l’ baka nas ne voli ili samo zaboravi da i mi postojimo?”
Nisam odmah odgovorila. Pravila sam sendviče, rezala krastavac, a ruke su mi se tresle. Lana je samo šutjela i gledala u stol. To njeno šutanje me ubilo više od svega.
Kasnije mi je rekla: “Nema veze, mama. Mi smo valjda daleko.”
Valjda daleko. Dijete od deset godina traži razlog da opravda baku.
Tad sam pukla, ali ne pred njima. U kupaonici. Tiho, da me ne čuju. Sjedila sam na zatvorenom wc-u i plakala kao budala, oprostite na izrazu, ali baš tako. Jer nije mene boljelo što mene mama ne vidi. Nego što moja djeca uče da je normalno biti manje važan.
Kad sam sljedeći put došla kod nje, već na stolu me čekalo:
“Lejla, trebala bih da mi pomogneš oko registracije auta. Amra sad stvarno ne može. Znaš da Tarik ide na ekskurziju.”
Pogledala sam je i prvi put nisam odmah otvorila torbu.
“A moja djeca?” pitala sam.
Mama je trepnula. “Šta tvoja djeca?”
“Jesu li i oni nekad tvoja unučad ili samo kad treba donijeti sok i kavu?”
Odmah se naljutila. Vidjela sam onaj njen stari izraz lica, kad se usne stisnu pa znaš da slijedi napad.
“Opet dramatiziraš. Amra je bliže, normalno da više uskače. Tarik je jedini muški unuk, znaš i sama kako to ide.”
Kako to ide.
E tu mi je nešto presjeklo u prsima.
“Ne, mama, ne znam kako to ide. Ne znam kako to ide da moja djeca sjede kući dok vi obilazite pola Bosne. Ne znam kako to ide da od mene tražiš za račune, a nikad se ne sjetiš nazvati Lanu za rođendan dok te ja ne podsjetim. Ne znam kako to ide da Petar misli da ga baka ne voli. Objasni mi, evo, kako to ide?”
Šutjela je par sekundi. Onda je rekla tiše:
“Ti si uvijek bila osjetljiva na Amru.”
Naslonila sam se na stolicu i samo je gledala. Nakon svega, opet to. Kao da sam ljubomorna sestra od petnaest godina, a ne žena od trideset osam koja samo pokušava zaštititi svoju djecu.
“Nisam osjetljiva na Amru. Umorna sam. Umorna sam od toga da me se zove kad treba platiti, od toga da se moju djecu uzima zdravo za gotovo, od toga da se pravim luda kad vidim nepravdu. Gotovo je.”
Pobijelila je u licu.
“Znači, nećeš pomoći?”
“Ne ovako. Ne više. Ako želiš odnos sa mnom i s mojom djecom, onda nas nemoj tretirati kao bankomat i višak. Ako želiš novac, a nas nema nigdje osim kad treba nešto donijeti, onda se snađi kako znaš. Amra ti je bliže, je l’ tako?”
To je bilo ružno. Znam da je bilo. Ali bilo je iskreno.
Kad sam krenula kući, zvala me tri puta. Nisam se javila odmah. Kasnije je poslala poruku: “Pretjerala si. Ali dođi idući vikend da vidimo djecu.”
Vidimo djecu. Kao da su neki dalji rođaci.
Nisam odgovorila do sutradan. Napisala sam da može doći kod nas, da su vrata otvorena, ali da više neću pred djecom glumiti da je sve u redu. I da više neću davati novac dok god se prema nama ponaša kao prema rezervi.
Od tad je prošlo skoro mjesec dana. Nije došla. Zvala je jednom Lanu, kratko, nespretno. Lana je bila pristojna, ali poslije nije rekla ništa. Samo je otišla u sobu.
Najgore je što dio mene i dalje želi da mama jednom samo kaže: “Pogriješila sam.” Ne zbog mene čak. Zbog njih.
Jesam li kasno postavila granice ili sam ih trebala postaviti puno ranije?
I recite mi iskreno, koliko čovjek treba trpjeti vlastitu majku prije nego što šutnja postane izdaja vlastite djece?