Pristala sam čuvati bolesnu majku svoje snaje, a sad se pitam jesam li uopće još majka ili samo nečija tiha sluškinja
Ne znam ni sama u kojem je trenutku pomoć postala moja obaveza, a njihova komocija nešto sasvim normalno.
Kad me Sanja prvi put zamolila da uskočim oko njezine majke, nije to zvučalo strašno. Rekla je da je privremeno. “Samo dok se ne snađemo, mama”, rekao je moj sin Dario, onim glasom koji još uvijek u meni probudi onu staru potrebu da ga zaštitim od svega.
Njegova punica, Mara, nakon moždanog više nije mogla sama. Teško je govorila, jednu stranu tijela gotovo da nije ni osjećala. Trebalo ju je hraniti, presvlačiti, okretati po noći, paziti na lijekove, voditi na kontrole. Sanja je plakala dok mi je to objašnjavala.
“Ja stvarno ne znam kako ću sve. Posao, djeca, mama… ne mogu.”
Pogledala sam Darija. Šutio je. Samo je gledao u stol.
I naravno da sam rekla da ću pomoći.
Tko ne bi? Pa nismo stranci.
U početku sam dolazila ujutro i ostajala do popodne. Onda je bilo lakše da ostanem i navečer, jer je Mari znalo naglo pozliti. Onda su me zamolili da par dana prespavam kod njih dok oni ne riješe neke obaveze. Od tih “par dana” prošlo je deset mjeseci.
Deset mjeseci nisam popila kavu sa svojom Zdenkom i Ljiljanom na placu. Deset mjeseci nisam mirno odgledala jednu emisiju do kraja. Deset mjeseci nisam spavala cijelu noć.
Mara me zove po noći lupkanjem po ormariću jer ne može viknuti. Nekad u dva. Nekad u četiri. Nekad samo zato što je boli leđa i treba je okrenuti. Ja ustanem, primim je ispod ramena i kuka, namjestim plahtu, promijenim pelenu, obrišem je, masiram nogu koja joj se ukoči. Ona me gleda onim umornim, posramljenim očima i meni je nje bude žao. Nije ona kriva.
Krivi su oni koji dođu, sjednu pola sata, donesu voće i ponašaju se kao da je sve pod kontrolom jer sam ja tu.
Sanja uđe s posla, skine cipele i kaže:
“Joj, teta Ankice, stvarno ne znam što bismo bez vas.”
Teta Ankice.
Kad joj treba netko da joj pere majku i diže je s kreveta, onda sam teta Ankica. Kad treba otići na pregled u bolnicu i čekati tri sata po hodnicima, onda sam “hvala vam, spasili ste nas”. Ali kad sam jednom rekla da me bole leđa i da više ne mogu sama dizati Maru, Sanja je samo uzdahnula.
“Pa što da radimo? Dom ne dolazi u obzir, znate i sami kakvi su.”
Znate i sami.
A ja? Kakva sam ja? Jesam li ja dom? Jesam li ja ustanova? Jesam li žena od 68 godina ili aparat koji se ne kvari?
Dario je najgori u toj tišini. Dođe navečer, poljubi me u čelo, pita: “Kako je baka Mara?” Kao da mene nema. Kao da nisam cijeli dan trčala između kuhinje, kupaonice i kreveta. Kao da se ručak sam skuhao, kao da se posteljina sama oprala, kao da se rana na peti sama namazala.
Jedne večeri sam ga zaustavila na vratima.
“Dario, moramo razgovarati.”
“Može, mama, samo da se istuširam.”
“Ne poslije. Sad.”
Stao je, sav nervozan.
Rekla sam mu da sam umorna. Da više nisam dobro. Da me križa ubijaju. Da mi ponekad dođe da sjednem u autobus i odem kod sestre u Tuzlu na tjedan dana, samo da spavam.
On je odmahnuo rukom.
“Ma znam, mama, teško je, ali još malo. Sanja sad ne može uzimati bolovanje, imaju reviziju u firmi.”
Tu sam pukla.
“Još malo? To slušam mjesecima! A ti? Što ti ne možeš? Ne možeš okrenuti ženu od 80 kila? Ne možeš jedan vikend ostati uz nju? Ne možeš noć probdjeti? Ili ne želiš?”
On me gledao kao da me prvi put vidi.
Baš tako. Kao da sam ga uvrijedila.
Sanja je izašla iz kuhinje i odmah se ubacila.
“Nije fer da sad njega napadate. Svi smo pod stresom.”
Naslonila sam se na zid jer su mi ruke tresle.
“Svi?” rekla sam. “Dobro. Onda večeras ti ostani budna. Kad ti majka tri puta pomokri plahtu, promijeni je. Kad počne kašljati i gušiti se, digni je. Kad te uhvati panika jer ne znaš je li treba hitna, zovi. Kad ti kaže očima da je sram jer je opet moraš prati, ostani mirna. Onda mi sutra reci da smo svi isto.”
Muk.
Samo je Mara iz sobe ispuštala ono tiho, teško disanje.
Dario je promrmljao: “Nema potrebe za dramom.”
Za dramom.
Ja sam se tada nasmijala, ali onako ružno, kroz suze. Jer ako je ovo njima običan dan, onda stvarno više ne znam gdje sam ja pogriješila. U odgoju? U ljubavi? U tome što sam uvijek uskakala prije nego me itko i pitao mogu li?
Sutradan nisam otišla. Prvi put. Ostala sam kod kuće, sjela za stol i gledala u šalicu kave dok je bila topla, pa hladna. Telefon je zvonio sedam puta. Prvo Dario. Onda Sanja. Onda opet Dario.
Nisam se javila odmah. Ruke su mi drhtale, ali ne od straha. Više od nečeg drugog. Od umora koji se pretvorio u inat.
Kad sam se napokon javila, čula sam Darija kako govori prebrzo:
“Mama, gdje si? Sanja kasni, ja moram na sastanak, a Mara je…”
Prekinula sam ga.
“Ja sam kod svoje kuće, sine.”
Tišina.
Prvi put nakon dugo vremena, bila sam kod svoje kuće i nisam se ispričavala zbog toga.
I sad me grize savjest. Naravno da me grize. Znam da je Mara bolesna i da nije ničim zaslužila ovu situaciju. Ali jesam li ja zaslužila da me svi koriste kao zadnju krpu samo zato što sam jednom rekla da ću pomoći?
Recite mi iskreno, gdje prestaje obiteljska dužnost, a počinje iskorištavanje? I bih li bila loša majka ako ovaj put konačno izaberem sebe?