Kad sam shvatio da je moja kćerka potrošila pola moje plate na igricu, puklo je nešto između mene i žene
Kad sam tog petka otvorio mobilno bankarstvo, prvo sam mislio da je neka greška. Sjedio sam u autu ispred marketa, čekao da Lejla izađe s hljebom i mlijekom, i gledam stanje na računu. Manje za skoro 700 maraka.
Meni je srce odmah sišlo u stomak.
Prva misao mi je bila da me neko pokrao. Druga da je banka nešto duplo skinula. Ruke su mi se tresle dok sam otvarao promet po kartici. Red za redom. Isti iznos, pa drugi, pa treći. Sve neke sitne uplate, 19.99, 49.99, 99.99. Na kraju ništa sitno.
Kupovine u igrici.
Sjedim, buljim u ekran i ne mogu da povežem. Onda mi samo proleti kroz glavu tablet. Naš tablet koji koristi naša Hana kad gleda crtiće i igra one šarene igrice gdje skuplja neke dijamante, otključava haljine, kućice, gluposti.
Kad je Lejla sjela u auto, samo sam joj pružio telefon.
“Šta je ovo?”
Pogledala je, pa mene.
“Ne znam.”
“Kako ne znaš? Kartica je vezana za tablet.”
Već sam osjetio kako mi raste pritisak. Ne zbog para samo. Nego zato što sam znao da smo taj mjesec već bili tanki. Kredit za stan, registracija auta, Hani ekskurzija u školi, mojoj materi lijekovi. Plata dođe i kao da odmah ode.
Lejla je prelistavala te transakcije, sve bljeđa u licu.
“Nemoj mi reći da je Hana ovo klikala.”
“A ko će drugi?”
Tu je krenulo.
Ona odmah: “Pa što si ostavio karticu sačuvanu?”
Ja njoj: “A što si je pustila samu s tabletom tri sata?”
“Bila sam u kuhinji, pravila ručak, prala veš, jel ti misliš da ja sjedim?”
“Ne mislim, ali neko je morao gledati šta dijete radi!”
Kad smo došli kući, više nismo ni pričali normalno. Onaj tihi bijes, to je najgore. Hana je sjedila na podu i slagala bojice, a ja je gledam i ne znam šta da osjećam. Ljutnju? Krivicu? Tugu? Ima sedam godina. Dijete. Njoj su to svjetlucavi klikovi i nagrade. Nije njoj 99 maraka isto što i meni pola rezervoara i računi.
Ali opet, 700 maraka.
Ušao sam u sobu, uzeo tablet i otvorio igricu. Sve puno nekih kupljenih paketa, novčića, ružičastih kućica, kostima. Kao da je neko poludio u prodavnici.
“Hana, dođi ovamo malo.”
Došla je veselo, još nije ni slutila.
“Jesi ti ovo kupovala u igrici?”
Odmah me pogledala onim svojim krupnim očima.
“Jesam… ali samo da prođe nivo. I da maca dobije krevetić.”
Mene je nešto presjeklo.
Lejla je sjela pored nje i pitala je tiho:
“Dušo, znaš li ti da se to plaća pravim novcem?”
Hana je zastala. Bukvalno sam vidio momenat kad joj se lice promijenilo.
“Ali pisalo je kupi, ja sam mislila to iz igrice…”
I to je bilo to. Dijete nije lagalo. Nije se izvlačila. Nije ni znala.
Ja sam sjeo za sto i pokrio lice rukama. Toliko sam bio bijesan prije pet minuta, a onda me stid uhvatio. Na koga ja vičem? Na dijete koje ne razumije šta je plata, šta su računi, šta znači kad otac prevrće po novčaniku zadnja tri dana do prvog.
Lejla je tad, onako kroz zube, rekla:
“Eto. Sad vidiš.”
To me opet zapalilo.
“Šta da vidim? Da smo oboje pogriješili?”
“Da ne možeš sve svaliti na mene.”
“Nisam svalio sve na tebe, ali svaki put je tablet dadilja kad ne stignemo!”
Hana je počela plakati. Ne ono razmaženo, nego kako djeca plaču kad osjete da su nešto strašno pokvarila, a ne razumiju do kraja šta. Samo ponavlja:
“Izvini, babo, izvini, ja ću vratiti. Imam kasicu…”
To me dokrajčilo.
Njena kasica. U njoj možda 38 maraka, sve od Bajrama i rođendana.
Prišao sam joj i zagrlio je. Plakala je u moje rame, sva vruća i uplašena.
“Nećeš ti to vraćati, dušo. Samo moraš znati da klik nije uvijek igra. Nekad je pravi novac. Naš novac.”
Tu večer smo prvi put normalno sjeli nas troje za sto bez televizora, bez telefona. Uzeo sam papir i nacrtao platu kao jedan krug. Onda sam dijelio: stan, hrana, struja, škola, lijekovi. Hani sam rekao:
“Vidiš ovaj mali dio što ostane? E iz tog dijela kupujemo sladoled, bojice, nekad igračku. Kad taj dio nestane, nema više.”
Gledala je ozbiljno, kao velika.
“Znači ja sam pojela naš sladoled?”
Lejla je zaplakala na to. Ja sam se nasmijao, onako slomljeno.
“Pa… i malo više od sladoleda.”
Poslije smo zajedno ugasili kupovine na tabletu, stavili šifru, obrisali karticu i dogovorili pravila. Tablet sat vremena dnevno, i to kad je neko od nas tu. Nema nošenja u sobu, nema klikanja bez pitanja, nema onog “samo još ovo” do ponoći.
Nije nam bilo lako ni poslije. Ja i Lejla smo još dva dana hodali jedno oko drugog kao po staklu. Jer nije problem samo 700 maraka. Problem je što smo shvatili koliko smo umorni, rastreseni i koliko lako prepustimo dijete ekranu da bismo preživjeli dan.
Kasnije sam zvao banku i pokušao vratiti dio novca. Nešto jesmo uspjeli, nešto nismo. Nije ni važno koliko tačno. Važnije mi je bilo da te noći nismo izgubili nešto drugo, ono među nama, zbog greške koju je napravilo dijete, a zapravo smo je napravili mi.
Hana sad svaki put pita prije nego što bilo šta klikne. Nekad i previše pita. A meni to ne smeta.
Iskreno, još me zaboli kad se sjetim tog minusa na računu i njenog glasa: “Ja ću vratiti iz kasice.”
Recite mi, jesmo li mi roditelji danas previše umorni da primijetimo kad nam ekran odgaja dijete umjesto nas?
I kako vi postavljate granice, a da dijete ne osjeti samo kaznu nego i razumije zašto?