Moj sin je nestao u plićaku dok sam mislila da je siguran, a od tog dana moj muž i ja više ne znamo kako jedno drugom prići
Ne znam ni odakle da počnem, jer meni je sve stalo tog dana, a opet sve poslije ide nekako dalje, bez pitanja jesam li spremna ili nisam.
Moj sin Luka imao je pet godina. Onaj uzrast kad ti dijete još stisne ruku kad prelazi cestu, a onda već za dvije minute trči prema galebu kao da je cijeli svijet njegov. Imao je plave gumene sandale, još ih čuvam. Ne znam zašto. Valjda zato što mi je lakše gledati u njih nego u sebe.
Bili smo u Neumu, nas troje. Nisam htjela skupo ljetovanje, samo da odemo malo od svega. Moj muž Marin je radio cijelu godinu, bio umoran, nervozan, stalno pod nekim kreditima i računima. Ja sam govorila da nam treba more, da Luka vidi nešto osim zgrade, vrtića i parkinga.
Tog jutra sve je bilo obično. Čak lijepo. Luka je jeo paštetu i kruh na balkonu i govorio da će danas on “sam plivati kao veliki”. Smijali smo se.
Bože, kako smo se smijali.
Na plaži nije bila neka gužva. Djeca su se igrala, žene su mazale kremu, negdje je svirao Halid. More mirno, ono varljivo mirno. Luka je bio u onim narančastim mišićima za ruke. Bio je u plićaku. U plićaku.
To je rečenica koju vrtim svaku noć.
Marin je otišao do kioska po vodu i sok. Rekao je:
“Pazi na njega, odmah se vraćam.”
Ja sam rekla:
“Pa gdje će u plićaku, tu je.”
Tu je.
Samo sam se okrenula. Samo na kratko. Ručnik mi je skliznuo, mobitel zazvonio, sestra iz Zenice me zvala, nisam se ni javila, samo sam pogledala ekran. Možda deset sekundi. Možda manje. Možda više. Ne znam više ništa sa sigurnošću osim da ga nakon toga nisam vidjela.
Prvo nisam paničarila. Pogledaš lijevo, desno, misliš iza nekog je čovjeka, čučnuo je, igra se. Onda srce krene drugačije lupati. Ustala sam i počela vikati:
“Luka? Luko!”
Ljudi su se okretali onim praznim pogledom, kao da će netko drugi riješiti tvoj užas. Ušla sam u more do koljena, pa do pasa, pa više nisam osjećala noge.
Kad se Marin vratio i vidio mene kako trčim po vodi i vičem, ispale su mu boce iz ruke. Nikad neću zaboraviti taj zvuk plastike po kamenčićima.
“Gdje je?!”
Nisam mogla odgovoriti. Samo sam pokazivala rukama, kao luda.
Poslije je sve bilo brzo i sporo u isto vrijeme. Neki čovjek je zaronio. Netko je zvao hitnu. Jedna žena me držala za ramena i govorila:
“Diši, diši, molim te.”
A ja sam samo gledala kako ga izvlače. Malo tijelo. Mlitavo. Glava zabačena. Mišići više nisu bili na njemu, valjda su skliznuli, ne znam. Ne znam ni gdje su završili. Kakva glupa stvar za pamtiti, a pamtim.
Marin je kleknuo kraj njega i počeo vikati:
“Luka, sine, ajde… ajde, disi, molim te…”
Taj glas više nikad nisam čula. Poslije je pričao tiho. Ili nikako.
U bolnici su nam rekli ono što nijedan roditelj ne smije čuti. Ja sam mislila da će mi se tijelo raspasti nasred hodnika. Umjesto toga, samo sam sjedila. Kao kamen. Marin je hodao gore-dolje i jednom me pogledao tako da sam u tom pogledu vidjela sve. I optužbu. I mržnju. I istu onu krivnju koju sam i ja osjećala prema sebi.
Nije me tad zagrlio.
Nisam ni ja njega.
Kad smo se vratili kući, ljudi su dolazili s pitama, kavama, tihim glasovima, učenim rečenicama koje ništa ne znače. “Vrijeme će pomoći.” Neće. Samo naučiš šutjeti dok te boli.
Marin je počeo ostajati duže na poslu. Onda i poslije posla. Jednom sam ga pitala gdje je bio.
Rekao je:
“Ne mogu doći u stan i slušati tišinu. Ne mogu gledati tebe i misliti na njega u isto vrijeme.”
To me presjeklo. Kao da sam ja postala mjesto zločina.
A možda i jesam.
Jedne noći, tri mjeseca poslije, puklo je. Našla sam Lukin autić ispod kauča. Onaj crveni, što ga je svugdje nosio. Sjela sam na pod i počela urlati. Ne plakati. Urlati. Marin je došao iz kuhinje i rekao:
“Prestani više sebe ubijati, čuješ li?”
Pogledala sam ga i prvi put izgovorila naglas:
“Ti misliš da sam ga ja ubila.”
Šutio je. Samo je spustio glavu.
Ta šutnja mi je bila gora od svega.
Poslije je rekao:
“Ne znam što mislim. Da sam ja ostao, možda bi bio živ. Da nisam otišao po sok. Da sam ga ja gledao. Da nisam tebi vjerovao. Ne znam koga da krivim osim sebe… i tebe… i svakog tog prokletog vala.”
To je bilo najiskrenije što smo rekli jedno drugom od sprovoda.
Od tada idemo kod psihologinje u Mostaru. Ne redovno kako bi trebalo, jer nekad Marin otkaže, nekad ja ne mogu ustati iz kreveta. Ima dana kad skuham ručak, operem prozore, čak se i nasmijem nečijoj gluposti na televiziji, pa me onda uhvati takav stid da povraćam u kupatilu. Kao, kako se usuđujem disati normalno kad Luka ne diše.
Najteže mi je na plaži. Nisam otišla godinu dana nikako. Ove godine jesam. Sama. Sjela sam daleko od vode i tresle su mi se ruke kao starici. Gledala sam tuđu djecu kako trče i prvi put nisam pobjegla. Samo sam plakala tiho, u maramicu, kao da se ispričavam nekome.
Marin i ja sad živimo zajedno, a nekad imam osjećaj da stojimo svatko na svojoj obali i gledamo se preko nečeg što se ne može prijeći. Nekad me dotakne po ramenu kad prolazi. Nekad mu skuham kavu kakvu voli. To su sitnice, jadne sitnice, ali zasad samo to imamo.
Još ne znam jesam li sebi oprostila. Iskreno, mislim da nisam. Samo pokušavam preživjeti dan bez one iste slike u glavi.
Je li moguće da dvoje ljudi preživi ovakvu stvar, a da se ne izgube zauvijek?
I recite mi, ako znate… kako majka ikad nauči živjeti s tim da je samo na trenutak skrenula pogled?