Kad sam shvatila da ljubav nije isto što i držati nekoga na oku 24/7
“Ne mogu više ovako, Hana.” To mi je rekao na vratima, dok sam ja držala njegov punjač u jednoj ruci, a u drugoj kese iz Konzuma, i doslovno nisam znala jel da plačem, vičem ili da ga gađam onim smrznutim graškom. 😑
Sve je počelo zbog gluposti. Ili sam ja bar mislila da je glupost. Kasnio je dva sata, nije se javljao, mobitel nedostupan, a meni film u glavi već ide: prometna, kafana, druga žena, kraj svijeta, sve redom. Kad je ušao, samo sam krenula: “Gdje si bio? Zašto se ne javljaš? Jel ti problem poslati jednu poruku?” A on me gleda mrtav umoran i kaže: “Bio sam kod mame, vozio je na hitnu. Nisam stigao ni disati.”
Ljudi moji… kad sam to čula, prvo me presjeklo od srama, a onda sam svejedno nastavila. E TO je najgore. Kao kad znaš da nisi u pravu, ali te nešto iznutra gura da ne staneš. Kažem ja njemu: “Dobro, ali mogao si nekako javiti!” A on spusti torbu i tiho kaže: “Hana, ti ne tražiš poruku. Ti tražiš da znaš svaki moj korak da bi bila mirna.”
Ta rečenica me pogodila jače nego račun za struju u januaru.
Istina je da sam zadnjih godinu dana bila nepodnošljiva. Zovem ga tri puta ako se ne javi prvi put. Pitam s kim je, kad dolazi, što je jeo, zašto je čudan, zašto stavlja tačku u poruci kao da se ljuti. Čovjek ode s rajom na kafu, ja već osjetim napad panike. Ne zato što mu ne vjerujem potpuno… nego zato što me užasava tišina. Užasan mi je onaj osjećaj kad ne znam gdje sam kod nekoga. Kad nisam sigurna jesam li voljena ili samo “tu trenutno”.
Valjda vučem to od kuće. Moj babo je stalno odlazio i vraćao se kako mu puhne. Mama bi govorila: “Ne nadaj se previše.” I eto, odrasteš, a nosiš tuđe rečenice u svojim vezama kao pokvaren GPS.
On je sjeo za stol i rekao: “Ja te volim, ali gušiš me. Sve što radim kao da moram prijaviti. Kad šutim, misliš da te ostavljam. Kad izađem, misliš da bježim. Kad tražim malo mira, ti čuješ odbacivanje.”
Ja sam samo sjela preko puta njega i krenula plakati onako ružno, bez dostojanstva, sa začepljenim nosom i maramicom iz pekare. Kažem mu: “Ja samo ne želim da me netko opet zaboravi.”
On je šutio par sekundi, pa rekao nešto što me baš slomilo: “Ali ako me stalno držiš za rukav, otići ću upravo zato.”
U tom trenutku sam imala osjećaj da stojim na ivici nečega ogromnog. Ili ću ga pokušati još jače zadržati, ili ću prvi put u životu pustiti i vjerovati. A meni je to “pustiti” zvučalo kao da me netko traži da skočim s mosta bez da provjerim ima li vode ispod.
Nazvala sam sutradan sestru Lejlu, naravno. Ona me saslušala i rekla: “Seko, ljubav nije nadzorni centar. Nisi ti SIPA.” Ja usred suza pukla od smijeha, a opet me boljelo. Jer je bila u pravu.
Par dana se nismo čuli kako treba. Ja sam gledala u mobitel ko penzioner u bingo rezultate. Svaka notifikacija me trzne. Htjela sam mu poslati sto poruka: gdje si, jesi dobro, voliš li me, jel gotovo… Nisam. Prvi put nisam. Umjesto toga sam otišla mami, sjela s njom u kuhinju i rekla: “Mislim da ne znam voljeti normalno.” A ona me pogledala i kaže: “Svi mi učimo kasno ono što nam je trebalo rano.”
Nakon tjedan dana našli smo se na kavi kod Vijećnice. Došao je umoran, ali mekan u pogledu. Rekla sam mu odmah: “Ne obećavam da ću se promijeniti preko noći. Ali obećavam da ću prestati od svog straha praviti tvoju kaznu.” On je dugo šutio, pa uhvatio moju ruku i rekao: “To mi je dovoljno za početak.”
Nismo mi sad odjednom savršen par, da se razumijemo. I dalje ja nekad krenem upisati: “Gdje si?” pa izbrišem. I dalje on nekad utihne pa meni sve sirene u glavi prorade. Ali sad barem pričamo iskreno. Bez glume, bez pasivne agresije, bez onog našeg balkanskog “ma nije ništa”, a sve gori. 😅
Najviše me pogodilo to što sam cijelo vrijeme mislila da ga čuvam od udaljavanja, a zapravo sam ga gurala prema vratima. Ljubav me nije učinila mirnom, nego uplašenom. A valjda prava ljubav traži i hrabrost da nekog ne stegneš kad ti je najvažniji.
Sad se pitam… može li se stvarno voljeti nekoga bez potrebe da ga kontroliraš?
I gdje je granica između brige i gušenja? Pišite mi, jer očito nisam jedina koja se s tim bori. 💔🤦♀️❤️