Kad su mi vratili tijelo mog sina, više nisam znao jesam li još muž, otac ili samo čovjek koji je ostao bez svega

Ne znam od kojeg trenutka da krenem, jer mi se sve pomiješalo otkako je naš Amar nestao. Nekad mi se čini da još uvijek čujem kako iz hodnika viče: „Babo, samo pet minuta vani!” Imao je šest godina. Sitne tene, crveni dres Želje koji mu je bio malo velik i onu naviku da se vraća po poljubac kad se već spusti niz stepenice.

Tog dana sam kasnio s posla. Radio sam u skladištu na Stupu, istovar robe, leđa me ubijala. Lejla me zvala tri puta, nisam se javio jer je viličar brujao, a šef već nervozan. Kad sam nazvao natrag, čuo sam samo njeno disanje i onda:

„Amara nema.”

Prvo sam rekao najveću glupost u životu.

„Kako nema? Pa pogledaj ispred zgrade.”

Šutjela je dvije sekunde, a onda počela vikati, onako slomljeno, ne ljudski:

„Nema ga, Emire! Nema ga već sat vremena!”

Doletio sam kući kao lud. Cijeli kvart je bio vani. Mirsad iz prizemlja obilazio je park kod škole, Senada je zvala rodbinu, neko je već dijelio sliku po Facebooku. Lejla je stajala ispred ulaza u kućnoj majici, bez grudnjaka, raščupana, i stalno ponavljala isto:

„Samo sam otišla gore po veš. Samo deset minuta. Možda petnaest. Nisam mislila…”

Tad sam je prvi put pogledao drugačije. I danas me sram toga.

Nisam je zagrlio. Pitao sam:

„Ostavila si ga samog?”

Kao da joj je taj moj ton rasporio ono malo zraka što joj je ostalo.

Poslije smo danima živjeli u jednoj istoj odjeći. Policija, stanica, izjave, plakati, snimke kamera, dojava ovdje, dojava ondje. Ne mogu objasniti kakav je to pakao. Svaki put kad zazvoni telefon, srce ti stane. Svaki bijeli kombi postane sumnjiv. Svaki prolaznik neprijatelj. A opet se nadaš. Čovjek se uhvati za bilo što. Za laž, za glas, za san.

Treći dan su ga našli.

Ne mogu napisati gdje. Mogu, ali ne mogu. Dovoljno je da kažem da su mi u policiji rekli da sjednem, a ja sam odmah znao. Kad ti kažu da sjedneš, gotovo je.

Lejla je pala sa stolice prije nego što su završili rečenicu. Ja nisam plakao. Ne tad. Samo sam gledao u inspektora, u njegovu kravatu, neku ružnu smeđu, i mislio kako je nemoguće da svijet ide dalje dok oni izgovaraju da je moje dijete mrtvo.

Na dženazi sam stajao kao stup. Ljudi su prilazili, grlili me, govorili: „Drži se, Emire”, „Allah daje najveće iskušenje najboljima”, a meni je u glavi samo tuklo jedno: ja sam trebao biti tu. Ja. Da sam se javio na telefon. Da sam ranije došao. Da sam bio otac, a ne radnik koji moli prekovremene da platimo kredit i vrtić.

Lejla poslije više nije spavala. Ustajala je noću, slagala Amarove majice, prala čiste čarape, sjedila u njegovoj sobi na podu. Jednom sam je zatekao kako miriše njegov jastuk. Nisam znao šta da uradim. Prišao sam joj, a ona se trznula kao da sam stranac.

„Nemoj me dirati.”

„Lejla…”

„Da si se javio…”

Tu je puklo ono zadnje među nama.

Jer istina je da sam i ja to isto mislio za nju. Samo što sam šutio, danima, sedmicama, i onda bi mi pobjeglo kroz zube kad najmanje treba.

„Da ga nisi ostavila…”

Poslije toga više nismo bili muž i žena. Bili smo dvoje ljudi u istom stanu, okruženi igračkama koje nismo mogli skloniti i tišinom koja ti uđe pod kožu. Jeli smo odvojeno. Spavali odvojeno. Ako bi neko zazvonio, oboje bismo poskočili kao da se Amar vratio. Bolest, eto šta je to.

Četiri mjeseca kasnije policija je uhapsila Darija. Momak iz našeg kvarta. Dvadeset i dvije godine. Znao sam ga iz viđenja, igrao je nekad mali nogomet iza škole, nosio kapuljaču i stalno slušalice. Njegova mater Zdenka je prodavala na pijaci. Kad sam čuo ime, noge su mi se odsjekle.

Lejla je rekla:

„Ja ću ga ubiti.”

Ne figurativno. Mirno je to rekla, sjedeći za stolom, s Amarovom šalicom u ruci.

Ja sam otišao pred zgradu gdje su ga izvodili. Bilo je ljudi, psovki, kamera, policija ga gurala u maricu. Neko je viknuo: „Monstrume!” Neko bacio flašu. Ja sam stajao i gledao mu lice. Bio je blijed, mršav, skoro dječačko lice. I to me dotuklo. Što zlo nema rogove. Što izgleda kao komšijin sin kojeg si pozdravljao.

Zakleo sam se da ću, ako ga dohvatim, uraditi nešto zbog čega bih i sam završio iza rešetaka. Ruke su mi se tresle. Ali u istom tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo: i kad bi umro, Amar se ne bi vratio. I ja sam se srušio na haubu nekog auta i prvi put zaplakao kao dijete, pred svima.

Lejla mi to nikad nije oprostila.

„Ti plačeš zbog njega ili zbog našeg sina?” rekla je te noći.

„Plačem jer više ne znam šta da radim sa sobom!”

„Ja znam. Ja svaki dan umirem.”

Nekoliko sedmica kasnije otišla je kod svoje majke u Visoko. Nije ponijela puno. Par stvari, dokumente i Amarovog plišanog lava. To me boljelo više nego ormari prazni. Ostavila je papire za razvod na stolu, ispod računa za struju.

Potpisao sam bez svađe. Možda kukavički. Možda više nisam imao snage braniti nešto što je umrlo onog dana kad je Amar nestao ispred zgrade.

Danas živim sam. I dalje radim. Ljudi misle da vrijeme nešto zaliječi. Ne zaliječi. Samo te nauči kako da odeš po hljeb i mlijeko, a da ne padneš nasred ulice kad vidiš dječaka u crvenom dresu.

Suđenje još traje. Darijeva majka tvrdi da joj je sin namješten. Lejlina sestra kaže da ne idem na ročišta jer me to ubija. A ja idem. Svaki put. Sjedim tamo i gledam, i mrzim, i praznim se, i ništa nije dovoljno.

Recite mi, kako čovjek da traži pravdu kad mu je srce već zakopano?

I može li brak ikad preživjeti nešto ovakvo, ili smo Lejla i ja umrli istog dana kad je nestao naš Amar?