Kad su sve ostavili mojoj sestri, a meni godine brige i šutnje: Te noći sam prvi put vidjela muža kako puca
Ne znam ni odakle da krenem, iskreno. Možda od one nedjelje kad je moj muž Amir sjeo za kuhinjski stol, spustio papir pred mene i samo rekao:
“Sve su ostavili Lejli. Cijelu kuću. I dvorište. I šupu, kao da je i to zlato.”
Nije vikao. To je bilo najgore. Kad Amir ne viče, tad znam da ga je nešto presjeklo.
Gledala sam ga i nisam odmah shvatila. Samo sam pitala:
“Kako misliš sve?”
Podigao je oči prema meni, crvene, umorne.
“Tako lijepo. U testamentu. Ja nisam ni spomenut. Nakon svega.”
Ta kuća je u okolici Travnika, stara katnica s vlažnim podrumom, raspuklim stepenicama i dvorištem koje je Amir kosio godinama. Njegov otac Husein više nije mogao ni do bunara sam, majka Zlata je zadnje dvije godine jedva hodala. Tko ih je vozio doktoru? Amir. Tko je mijenjao crijep kad je procurio krov? Amir i naš zet nije, nego moj brat Senad je došao jednom pomoći, ali najviše Amir. Tko je plaćao račune kad bi njima mirovina kasnila ili nestala na lijekove? Opet Amir.
Lejla? Ona je dolazila za Bajram, za Božić kod svojih kumova, za rođendane, s novim noktima i pričom kako je teško u Zagrebu. I dobro, jest teško, svima je teško. Ali nije ona ustajala u šest da vozi Huseina na pregled u Novu Bilu.
Nisam ja nikad bila žena koja huška. Bar mislim da nisam. Uvijek sam govorila Amiru:
“To su ti roditelji. Radi koliko možeš, ne zbog kuće.”
I on bi rekao:
“Ne radim zbog kuće. Radim jer su moji.”
E pa baš to ga je i slomilo.
Nakon sprovoda njegove majke, sve je još nekako išlo po inerciji. Kava, ljudi, tanjuri, tišina. A onda je nekoliko tjedana kasnije Lejla došla s mužem Mladenom i rekla da bi bilo “najčišće” da se papiri odmah riješe.
“Kakvi papiri?” pitao je Amir.
Ona je uzdahnula, onako kao da je on dijete.
“Pa kuća je moja, znaš i sam. Da se ne komplicira poslije.”
Ja sam tad osjetila kako mi se želudac okreće.
Amir ju je gledao par sekundi. Baš dugo. Onda je rekao tiho:
“A kad je trebalo cijepati drva, tad nije bila samo tvoja. Kad je trebalo kupiti peć, tad nije bila samo tvoja.”
Lejla je odmah planula.
“Nemoj sad praviti predstavu. Mama i babo su odlučili kako su odlučili. Sigurno su imali razlog.”
Razlog. Ta riječ mi i sad bruji u glavi.
Kakav razlog? To što je Amir ostao blizu? To što se nije gurao, nije tražio, nije brojio? Ili su mislili da će on ionako šutjeti, kao i uvijek?
Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali nas dvoje. Ne zbog Lejle, nego zbog svega što se skupilo.
“Idi, tuži ih ako hoćeš”, rekla sam u afektu. “Ali ovo te jede živog.”
On je lupio šakom o stol, naša kći Emina je u sobi trznula.
“Nije stvar u zidovima, Sanela! Nije! Nego što sam im bio dobar samo dok je trebalo nositi, plaćati, šutjeti!”
Znam. Znam da je bio u pravu. Ali i meni je pucao film. Mjesecima smo krpali kraj s krajem. Kredit za auto, Eminina ekskurzija, meni smanjili sate u trgovini. A on je i dalje slao novac za kuću koja sad, eto, nije imala nikakve veze s njim.
Par dana nismo normalno pričali. On bi sjedio na balkonu i pušio jednu za drugom. Ja bih po stanu hodala na prstima. Najgore mi je bilo što sam osjećala da sam između dvije vatre. Muž s jedne strane, sestra s druge. Da, Lejla mi je zaova, ali nakon dvadeset godina ti ljudi postanu tvoji, htjela ne htjela. A opet, kako da stanem uz nju kad vidim čovjeka pored sebe kako se raspada?
Onda se umiješala Emina. Naše dijete, sedamnaest godina, a rekla je nešto zrelije od svih nas.
Sjela je kraj oca i rekla:
“Babo, ako te nisu vidjeli oni kojima si najviše dao, to nije sramota tvoja.”
On je spustio cigaretu i samo je gledao.
“Ali ako zbog njih izgubiš sebe, i mamu s tobom, onda su ti uzeli više od kuće.”
Ja sam tad zaplakala. On isto, samo je okrenuo glavu.
Kasnije me Lejla nazvala. Rekla je da sam hladna, da se udaljavam, da ona nije kriva što su roditelji tako odlučili. Možda i nije. Možda stvarno nije. Ali me zaboljelo kad je dodala:
“Nemojte sad glumiti žrtve, Amir je pomagao jer je htio. Nitko ga nije tjerao.”
Htio. Kako lako ljudi to kažu kad više ne trebaju tvoje ruke.
Od tada je prošlo četiri mjeseca. Još ništa nije do kraja riješeno. Amir nije pokrenuo spor, pa kaže hoće, pa neće. Nekad govori da mu ne treba ništa. Nekad usred noći ustane i kaže da ne može podnijeti nepravdu. Ja ga slušam, grlim, pa se i sama ukočim od straha što će ova gorčina napraviti od nas.
Ali nešto smo ipak naučili, valjda. Obitelj nije uvijek tamo gdje si ulagao najviše. Nekad je obitelj ono dvoje ljudi koji ostanu uz tebe kad vidiš najružnije lice nepravde. I jedno dijete koje te vrati sebi kad kreneš tonuti.
Samo, recite mi iskreno… može li se takva izdaja ikad stvarno oprostiti?
I je li veći grijeh tražiti ono što smatraš poštenim, ili šutjeti da sačuvaš ono malo obitelji što je ostalo?