Na našu godišnjicu otišao je sa sestrom na sud, a mene i djecu ostavio da šutimo za stolom
Ne znam u kojem je trenutku moj brak počeo kliziti iz mojih ruku. Možda onda kad je njegova sestra Amra krenula zvati svaki dan. Možda kad je prvi put ustao od večere, pogledao u ekran i rekao: “Moram, nije joj dobro.” A možda puno ranije, samo ja to nisam htjela vidjeti.
Ja sam Lejla, imam dvoje djece, posao, kuću koja nikad nije stvarno pospremljena i brak u kojem sam se zadnjih godinu dana osjećala kao višak. Moj muž Haris nije loš čovjek. To je najgore od svega. Da je grub, da viče, da me vara, možda bi mi bilo lakše reći: dosta. Ovako sam svaki put sama sebe uvjeravala da pretjerujem.
Amra je prošla težak razvod. To je istina. Muž ju je ostavio, razvlačili su se po sudu, dijete joj je bilo između njih kao vreća koju svi vuku na svoju stranu. Plakala je, raspadala se, nije spavala. Ja to razumijem. Žena sam. Nisam bez srca.
Ali kod nas je sve počelo živjeti po njenom ritmu.
Telefon zvoni u 22:47.
“Haris, možeš li pričati sa mnom samo pet minuta?”
Pet minuta bi bilo četrdeset i pet.
Ja ležim kraj njega i gledam u strop. Djeca spavaju. Sutra ustajem u šest. On šapuće, okreće se na bok, izlazi u dnevni boravak da je ne probudi. Mene, naravno, može.
Jednom sam mu rekla:
“Možeš li joj bar nekad reći da nazove sutra?”
Spustio je mobitel i samo me pogledao kao da sam rekla nešto sramotno.
“Lejla, sestra mi je. Nema nikog drugog.”
“A tko sam ti onda ja?”
Nije odgovorio odmah. To me boljelo više od svađe.
Počeo je ići s njom na Rebro na pretrage. U Sesvete joj je vozio alat, farbu, neke kutije, pa majstoru nosio novac jer ga je ona “zaboravila podići”. Preskakao je nedjeljne ručkove s djecom. Jednom je naš sin Emir stajao na prozoru s loptom u ruci i pitao me:
“Mama, jel tata opet kod tetke?”
Kako djetetu objasniti da ga otac voli, ali stalno bira biti negdje drugdje?
Pokušavala sam mirno. Kunem se, jesam.
Skuhala bih kavu, čekala da djeca zaspu pa rekla:
“Haris, ne tražim da ostaviš Amru. Samo tražim granicu. Vikendom budi s nama. Isključi mobitel na dvije ure. Vodi djecu van. Vodi mene bilo gdje. Samo da osjetim da postojimo.”
On bi uzdahnuo, trljao čelo i govorio isto:
“Obitelj je na prvom mjestu.”
Tad sam prvi put osjetila pravi bijes.
“Mi nismo obitelj?”
“Nemoj izvrtati. Znaš na što mislim.”
Nisam znala. Ili možda jesam, pa mi je upravo to slomilo nešto unutra.
Najgore je bilo za godišnjicu. Nismo nikad bili ljudi od skupih poklona, ali taj izlazak sam baš čekala. Djeca kod moje mame, rezervacija u malom restoranu, čak sam obukla haljinu koju nisam nosila dvije godine. Gledala sam se u ogledalo i mislila kako možda ipak nismo izgubljeni. Možda samo trebamo jednu normalnu večer.
Pola sata prije nego što smo trebali krenuti, zazvonio mu je mobitel.
Nije se ni javio s “halo”, odmah je rekao:
“Smiri se, dolazim.”
Ja sam već znala.
“Nemoj mi reći da ideš.”
Nije me ni pogledao kako treba.
“Mora do sudnice po neke papire, zbunila se, odvjetnik joj kasni… samo da to riješim pa…”
“Danas nam je godišnjica.”
“Znam, Lejla, ali ovo je hitno.”
Tad sam pukla. Ne glasno, ne kako ljudi zamišljaju. Samo mi je lice utrnulo. Sjela sam na rub kreveta da ne padnem.
“Kod mene ništa nikad nije hitno, je li?”
On je šutio, navlačio jaknu, tražio ključeve. Ta slika mi se zalijepila za mozak. Čovjek s kojim sam gradila život stoji na vratima i žuri drugoj ženi, a ja mu nisam ni druga ni treća misao.
Kad je izašao, skinula sam haljinu. Djeca su se vratila od mojih roditelja vesela, a ja sam im rekla da ćemo prespavati kod bake i djeda. Spakirala sam par stvari u dvije torbe. Emir je pitao:
“A tata?”
Rekla sam: “Doći će kasnije.” Lagala sam, onako majčinski, najgore.
Kod mojih sam prvi put nakon dugo vremena spavala bez da osluškujem hoće li opet zvoniti njegov mobitel. Ujutro sam imala deset propuštenih poziva. Onda poruku.
“Kako si mogla otići zbog ovoga?”
Zbog ovoga.
Ne zbog mjeseci samoće. Ne zbog djece koja ga čekaju. Ne zbog mene koja sam mu sto puta govorila da tonem. Zbog ovoga.
Kasnije je došao pred kuću mojih roditelja. Nije vikao. To je još teže.
“Lejla, pretjeruješ. Amra je u raspadu.”
Rekla sam mu tiho, da djeca ne čuju:
“A ja? Ja sam ti se raspadala pred očima na rate, pa ti nije bilo hitno.”
Spustio je pogled. Prvi put. Ali ni tad nije rekao: u pravu si. Samo je stajao, kao da čeka da se sama vratim i nastavim gdje smo stali.
Nisam se vratila. Ne još.
Već tri tjedna sam kod svojih. Djeca pitaju kad ćemo kući. On zove, piše, kaže da me voli, da samo nije znao da je toliko ozbiljno. A meni ta rečenica odzvanja u glavi kao uvreda. Kako nije znao? Koliko puta žena mora reći da je boli da bi je muž stvarno čuo?
Još ga volim, na svoju žalost. I to sve čini težim. Da ga ne volim, bilo bi lakše spakirati i posljednju ladicu. Ovako samo sjedim navečer na krevetu iz svoje djevojačke sobe i pitam se jesam li stvarno tražila previše. Par sati vikendom. Večeru bez prekida. Muža koji zna da njegova sestra jest obitelj, ali da smo mu mi dom.
Je li brak stvarno brak ako se stalno osjećaš kao gost? I recite mi iskreno, bih li trebala dati još jednu priliku čovjeku koji me voli, ali me uporno stavlja na zadnje mjesto?