Šest godina sam prala, hranila i dizala njegovu baku iz kreveta, a onda sam saznala da su me muž i svekrva cijelo vrijeme gledali u oči i lagali
Nisam ovo nikad planirala pisati, ali više ne znam jesam li luda ja ili su oni toliko dugo lagali da sam počela sumnjati u vlastiti razum.
Šest godina sam njegovala baku svog muža. Šest godina. Ne govorim o tome da sam joj skuhala ručak kad treba ili odnijela lijekove. Govorim o svemu.
Mijenjala pelene. Kupala je. Dizala je kad se ukoči i kad počne plakati od bolova u kukovima. Hranila je na žlicu kad joj se tresla ruka. U tri ujutro joj mjerila temperaturu. Čistila iza nje kad se sramila sama sebe. Sjedila kraj kreveta dok me gledala mutnim očima i govorila: “Nemoj me ostaviti samu, dušo.”
A ja nisam odlazila.
Zovem se Mirela. Iz Tuzle sam, ali živim u okolici Slavonskog Broda otkad sam se udala za Danijela. Njegova baka, Mara, živjela je s nama zadnje četiri godine, a prije toga sam svaki dan išla u njenu staru kuću u selu, po kiši, po snijegu, s temperaturom, svejedno.
Danijelova majka, Vesna, već petnaest godina živi u Njemačkoj. Kad bi je netko pitao za majku, govorila bi: “Šaljem ja novac, nisam je ja zaboravila.” A taj novac… došao bi možda za lijekove jednom u dva mjeseca, i onda bi svima pričala kako ona sve financira. Zvala bi nedjeljom, pet minuta.
“Mama, kako si?”
“Dobro sam, kćeri. Kad dolaziš?”
“Joj, znaš da ne mogu sad, posao, put, obaveze… ljubi te tvoja Vesna.”
I gotovo.
Poslije bi baka gledala u vrata još deset minuta. Meni se srce cijepalo, a ja bih joj namjestila jastuk i rekla: “Doći će, bako.” Iako sam i sama znala da lažem.
Moj muž je uvijek imao isto opravdanje.
“Pusti moju mater. Takva je kakva je. Mi znamo tko je uz baku.”
Mi.
Baš ta riječ mi sad odzvanja u glavi.
Jer očito nisam znala ništa.
U početku sam sve radila iz ljudskosti. Onda iz navike. Onda valjda iz neke glupe odanosti. I prema baki, i prema njemu, i prema kući koju smo zajedno sređivali malo po malo. Moj sin iz prvog braka ju je zvao prabaka Mara. Donosio joj vodu, sjedio kraj nje i crtao. Ta žena mi je postala obitelj, stvarno.
Pred kraj je bila slaba, ali svijest joj je dolazila i odlazila. Nekad me prepozna odmah, nekad me zove imenom svoje pokojne sestre. Jedne večeri, prije nekih osam mjeseci, Vesna je došla iz Njemačke. Nenajavljeno. Dotjerana, nokti, parfem, ona velika torba, kao da ide na kavu u grad, a ne kod majke koju nije oprala godinama.
Odmah mi je nešto sjelo na želudac.
“Mirela, idi ti malo odmori, ja ću večeras biti uz mamu”, rekla je s nekim slatkim glasom od kojeg mi se digla kosa na vratu.
Nisam otišla daleko. U kuhinji sam slagala lijekove i čula ih. Nisam trebala prisluškivati. Same su mi riječi došle.
“Mama, da se poslije ne svađamo, najbolje je da stan i ono malo zemlje ostaviš na mene. Ja sam ti kći. To je najčišće.”
Muk.
Onda bakin slabi glas: “A Danijel?”
Vesna se nasmijala. Hladno.
“Danijel zna. Sve smo mi to dogovorili. Mirela je tu sad, ali sutra tko zna. Krv je krv, mama.”
Ja sam tad stala kao ukopana. Osjetila sam da mi ruke bride. Nisam odmah ušla. Čekala sam, valjda da čujem da sam nešto krivo razumjela.
Ali nisam.
Kasnije te večeri pitala sam Danijela ravno, bez uvijanja.
“Je li istina da znaš za testament?”
On me samo gledao. Predugo.
“Mirela, nije to tako kako ti misliš.”
“Kako je onda?”
“Mama je njezina kći. Normalno je da ide na nju.”
Sjećam se da sam se naslonila na sudoper jer su mi klecala koljena.
“A šest godina mog života? A to što sam ostavila posao na pola radnog vremena jer netko mora biti uz nju? A moje zdravlje? Moji živci?”
On je slegnuo ramenima. Doslovno slegnuo ramenima.
“Nitko te nije tjerao.”
To je bila rečenica od koje sam pukla.
Ne viče čovjek uvijek kad ga najviše zaboli. Ja nisam vikala. Samo sam ga gledala i imala osjećaj da prvi put u životu vidim tko stoji ispred mene.
Poslije sam povezala i druge stvari. Kad je Vesna dolazila, uvijek bi nosila neke papire. Danijel bi me slao u ljekarnu ili trgovinu baš tad. Jednom je baka plakala i govorila: “Ne znam ja što sam potpisala.” Pitala sam je, a ona se zbunila, pa rekla da je to za struju. Za struju? Žena nije znala ni koji je mjesec, a kamoli što potpisuje.
Prije tri mjeseca baka je umrla.
Ja sam je spremila za zadnji ispraćaj. Ja sam joj izabrala maramu. Ja sam joj držala ruku zadnju noć. Vesna je na sprovodu plakala najglasnije. Ljudi su je tješili, govorili: “Teško je izgubiti majku.” A mene nitko nije ni pitao jesam li dobro. Kao da se podrazumijeva da žena izdrži sve i šuti.
Nakon četrdeset dana saznala sam službeno. Testament postoji. Stan u Brodu, kuća u selu i zemlja, sve na Vesnu.
Danijel je znao od početka.
Ne samo da je znao. Bio je dio toga. Rekao je da je “bolje da ide preko majke pa će jednog dana sve ostati njemu”. Meni je to rekao tek kad sam ga stisnula uza zid pitanjima.
“Pa što se buniš? I nama bi ostalo.”
Nama.
Opet ta riječ.
A meni više ništa nije bilo naše. Ni brak, ni kuhinja u kojoj sam provela noći kuhajući juhu za baku, ni krevet u kojem sam spavala pored čovjeka koji me gledao kako propadam i računao da ću šutjeti jer sam već preduboko unutra.
Sad živim kod sestrične Amine sa sinom. Pokupila sam par vreća stvari i otišla. Danijel me zove, nekad moli, nekad prijeti, nekad govori da ga brukam pred svijetom. Vesna je rekla da sam “samo snaha” i da se ne pravim svetica. A ja noću ne spavam i vrtim isto pitanje.
Da li da ih tužim i pokušam osporiti testament, makar se vukla po sudovima godinama, ili da spasim ono malo sebe što je ostalo i zatvorim vrata tom braku zauvijek?
Najviše me ubija što nisam izgubila stan. Izgubila sam vjeru da me čovjek s kojim sam dijelila kruh ikad stvarno volio.
Recite mi iskreno, biste li se borili do kraja ili otišli bez okretanja?
I može li se uopće opet vjerovati nekome kad te ovako slome oni kojima si dala sve?