Što je izgubljeno? Priča o sigurnosti, strahu i nadi

„Svi na pod! Gasi svjetlo, Hana, gasi odmah!“ majčin glas bio je drhtav, neprepoznatljiv. Staklo se razletjelo po parketu, iz nekog razloga sam mislila na nove papuče koje mi je sestra, Emina, poklonila za rođendan. Prikovana za pod, pokrivala sam uši da ne čujem plač svoje mlađe sestre, ali ni šum vjetra, ni zvukove izvana, ni mamin drhtavi jecaj nisam mogla blokirati. Sarajevsko jutro u kojem je nestao svaki osjećaj sigurnosti. Rat je bio riječ s televizije, iz novina, s usta nepoznatih lica, ali toga dana preselio se u moju sobu.

Otac je često govorio: „Djeco, dok smo zajedno, ništa nas ne može slomiti. Samo slušajte što mama i ja kažemo.“ Bio je to ni glas ni zapovijed, više neka toplina, sigurnost, miris duhana i starog pulovera. Tog dana nije se vratio iz redova civilne zaštite. Nije bilo oproštaja, obećanja, samo tišina. Prvi put sam, uhvativši mamu za ruku dok su se svuda oko nas tresli zidovi, osjetila kako je osjećaj sigurnosti samo lažna slika koju odrasli nude djeci. Strah je pojeo sve. Očima sam upijala sve njezine pokrete, svaki put kad bi nestala iz sobe, trzala bih se. Kad god bi isključila radio, pretvarala bih se da čitam, ali zapravo sam brojala otkucaje srca.

Početkom proljeća grad je izgubio boje. Ljudi su tiho šaptali na ulici, pogledi su bili spušteni, stare bakice zapele bi kartonom prozore. Svi su govorili: „Samo još nekoliko dana, samo dok ova linija ne padne…“ Ali tih nekoliko dana rastezalo se u beskraj. Nedjeljene kora kruha, suze u mraku, i ono najgore – nadanja koja su izjedala iznutra. Nespokoj koji je pravio rupu kroz sve što sam znala o životu.

Tih dana sam prvi put osjetila kako izgleda kad se ništa ne može promijeniti. „Mama, mogu li barem prošetati ispred zgrade?“ pitala sam jednom, ali njezin pogled bio je dovoljan odgovor: bespomoćnost pomiješana s bijesom na svijet. Prolazili su tjedni, „rođendani“ bez torte, praznici bez obitelji, više nije bilo ni vremena ni mjesta za maštanje. Emina je sve češće šaptala u snu „Tata… tata…“ i tada bih, tek tada, dopustila sebi suze. Jer pred drugima sam se pravila jaka – od mene se očekivalo da budem stijena, pomagač, rame za plakanje. Sa svakom novom viješću o nestalim, vidjela sam majku kako naglo stari. Šuškala se imena, čekala su se pisma iz Crvenog križa, ali najgore je bilo gledati lica žena koje zamišljaju najgore, ali posrćućim osmijehom odgajaju djecu – „Radi njih, radi njih se ne smije pasti.“

Najteže su padale noći, kad bi grad utihnuo, kad bi daleki topovski udari bili jedina muzika. Tada sam osjećala sve svoje unutarnje borbe – krivnju što ponekad mrzim oca jer nas je ostavio, tugu da se nikad više neće vratiti, i bijes što netko, negdje, sjedi za stolom i odlučuje tko će sutra biti živ, a tko ne. Povjeravati se više nisam mogla nikome. Svi oko mene su se bojali, svako dijete krilo je neke svoje rane. Jednom je susjeda Nada rekla: „Bog nas iskušava, Hana, moraš biti jaka!“ Nisam joj znala odgovoriti. Jer što znači biti jaka kad se živi bez ikakvog smisla?

Sanjala sam često o ratu prije rata. O najsigurnijim trenucima djetinjstva, kada smo svi zajedno rezali lubenicu na balkonu i kada se nije pazilo ni na granice, ni na prozore, ni na boje zastava. Sjećanja su postala sklonište. Ali i izvor boli – kad bi me miris jutarnje kave podsjetio na oca, grlo bi mi gorjelo od neizgovorene tuge. Mrzila sam vlastiti osjećaj bespomoćnosti, onu nemoć da zaštitim sestru, majku, sebe. A onda bi me preplavila bijesna misao – zašto nitko ne može garantirati sigurnost? Gdje su ti ljudi na vlasti koji nas uvjeravaju da će sve biti dobro?

Jednog jutra, došao je susjed Dževad s vijestima: „Našli su neke civile ispod srušene zgrade…“ Život je odjednom zastao. Majka je istrčala van, ostavivši nas same, a mi smo znali; ili će se vratiti slomljena, ili će donijeti nešto što nas može raskomadati. Satima kasnije vratila se praznih ruku, lica upalog kao kora kruha, ali s nekim čudnim mirom: „Nije među njima. Još uvijek čeka.“ Čekala je nešto što nitko nikad ne može dobiti – sigurnost, potvrdu, nadu.

Dani su prolazili, rat je uzimao svoje, a ja sam prvi put zaželjela otići. Daleko od Sarajeva, od buke, gladi, bijesa – sanjala sam o stanu u Zagrebu, toplim danima bez sirena. Ali osjećala sam krivnju zbog toga, kao da bih izdajom preživjela tugu. Tada je u meni bio rat: s jedne strane dužnost da ostanem zbog njih, s druge ono što mi je instinkt šaptao – bježite, dok još možete spasiti nešto u sebi.

Jedne zime, Emina se teško razboljela. „Moramo do doktora!“ plakali smo, ali prolazi su bili blokirani, liječnika nije bilo. Potom je došao Redžep, najstariji susjed, i rekao mami: „Imam ja lijek, ostavite mi je preko noći.“ Plašila sam se više povjeriti nekome nego nepovjerovati onome što kaže unutarnji glas. Ali mama je pristala. Te noći nisam spavala, molila sam da, ako postoji Bog, barem Emina preživi ovaj rat. Tog trenutka prvi put sam shvatila kako se strah i nada miješaju; kad vam je sve oduzeto, ostaje jedino vjera u nepoznato. Jer autoriteti, doktori, vojska – zapravo ne mogu garantirati ništa.

Prolazili su mjeseci, godine. Emina je preživjela, ali otac se nikad nije vratio. Majka je naposlijetku prihvatila njegov gubitak, ja sam tražila izlaze i mjesta gdje mogu ponovo vjerovati. Ponekad mi se čini da sam izgubila sve – sigurnost, povjerenje, iluziju da netko kontrolira budućnost. No i dalje sam tu, gledam sestru kako se smije golim granama drveća, majku kako usprkos svemu nekad zapjeva. Shvatila sam – možda je život to: nositi tugu i hrabrost, uporedo. Možda nećemo nikad zacijeliti do kraja, ali svaki dan koji preživimo jest naš mali trijumf nad nevidljivim prijetnjama.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati? Može li itko od nas ikad pronaći ono izgubljeno, ili svi samo grcamo pod težinom vlastitih sjećanja? Što biste vi učinili na mom mjestu?