Godinama sam im kuhala, čuvala djecu i držala kuću na leđima, a kad sam prvi put zamolila svoju djecu za pomoć, rekli su mi da glumim i tražim pažnju
Ne znam u kojem je točno trenutku moja djeca prestala gledati mene i Stipu kao roditelje, a počela nas gledati kao servis koji se podrazumijeva.
Možda onda kad je Ivan dobio posao u Zagrebu pa sam svaki drugi vikend nosila lonce sarme i punjene paprike autobusom, jer je snaha Mirela radila smjene i „nije stizala kuhati“.
Ili kad je moja kći Sanela plakala na telefon jer nema kome ostaviti malu Lejlu, pa sam dizala temperaturu na nogama, gutala tablete i išla čuvati dijete da ona ne izgubi posao u trgovini.
Nisam brojala. Majka ne broji.
Stipe je isto radio koliko je mogao. Iako ga križa ubijaju već godinama, vozio je Ivanu drva, mijenjao utičnice, krpao ogradu kod Sanele, vodio unuke na trening kad roditelji „baš nikako nisu mogli“. Kad dođu blagdani, svi kod nas. Kad treba zimnica, kod nas. Kad treba posuditi novac do plaće, opet kod nas.
I šutjeli smo. Nekako misliš, vrati se to kroz ljubav. Kroz poštovanje. Kroz ono: „Mama, jesi dobro?“
Ali ne vrati se uvijek.
Prije osam mjeseci Stipe je pao u dvorištu. Nije to bio neki filmski pad. Samo je nezgodno stao, noga pobjegla, i čovjek od skoro sedamdeset godina više se nije mogao uspraviti kao prije. Od tada ide sporije, hvata zrak na stepenicama, a desna ruka mu trne kad nešto nosi.
Ja sam u isto vrijeme počela imati vrtoglavice. Jednom sam miješala juhu i odjednom nisam znala jesam li posolila ili nisam. Gledam u lonac i ruke mi se tresu. Uplašila sam se, baš onako životinjski.
A kuća… kuća je krenula propadati kao da je osjetila da i mi slabimo. Krov iznad špajze prokišnjava. U kupatilu se zid napuhao od vlage. Peć je stara i dim se vraća unutra kad zapuše jugo. Trebalo je hitno nešto raditi.
Nazvala sam prvo Ivana.
„Sine, možeš li doći ovaj vikend? Trebalo bi pogledati krov, a i otac ti nije dobro.“
S druge strane tišina, pa uzdah.
„Mama, opet dramatiziraš. Bio sam prošli mjesec, stari je hodao normalno.“
„Nije isto kao prošli mjesec.“
„Pa vodite ga doktoru ako nije dobro. Što ja tu mogu?“
To me presjeklo. Ne što je rekao, nego kako. Kao da sam ga zvala da mi okreči dnevni boravak iz hira.
Sanela je bila još gora, i to me još peče.
Došla je jednu nedjelju po tepsiju koju je ostavila za Bajram kod nas, stala na vrata, pogledala u zid u hodniku gdje se žbuka ljušti i rekla:
„Joj mama, vi stalno nešto kukate. Pa nije vam kuća pred rušenjem.“
Stipe je sjedio za stolom, šutio. To je kod njega loš znak. Kad on zašuti, znači da ga boli dublje nego što pokazuje.
Ja sam rekla, mirno sam rekla, kunem se da jesam:
„Ne kukamo. Tražimo da nam pomognete organizirati majstore i da ne budemo sami u ovome.“
Sanela je kolutnula očima.
„Aha, znači sad smo mi dužni sve preuzeti? Imamo i mi svoje živote, mama.“
Svoje živote.
Kao da mi nismo bili dio tih života kad je trebalo. Kao da Lejla nije spavala kod mene po tri noći kad je Sanela radila inventuru. Kao da Ivanov mali Marko nije naučio jesti na moju žlicu jer su oboje jurili s posla na posao. Kao da Stipe nije od svoje mirovine plaćao Ivanu registraciju auta one godine kad su „zapeli“.
Tad je puklo.
Stipe je udario dlanom o stol, prvi put nakon ne znam koliko godina.
„Nismo vam trebali kad je trebalo uzeti, je li? Tada smo bili dobri!“
Sanela je problijedjela.
„Nemoj ti na mene vikati!“
„Ne vičem, nego govorim da vas je sramota trebala biti prije nego mene.“
Ona je zgrabila tepsiju i rekla meni:
„Ti si ga okrenula protiv nas.“
Meni. Meni koja sam ih cijeli život mirila, pravdala, gladila sve ono što su znali slomiti jedni drugima i nama.
Poslije toga se Ivan javio samo porukom. Napisao je: „Nema smisla raditi dramu, javit ću se kad uhvatim vremena.“
Nije se javio.
Znate tko jest? Susjed Meho. Došao je s ljestvama kad je krenula prva jača kiša. Njegova žena Kata mi je donosila kruh tri dana kad me uhvatila ona nesvjestica. Mali od susjeda, Dario, odvezao je Stipu doktoru jer ja nisam smjela za volan.
Tu sam prvi put stvarno shvatila. Djeca su voljela ono što smo im davali. Ručak. Vrijeme. Novac. Sigurnost da ćemo uvijek uskočiti.
Nas same… možda i nisu znali voljeti. Ili nisu htjeli. Ne znam što je gore.
Najgore mi je bilo prošli tjedan. Izvadila sam zimsku robu iz ormara i našla mali džemperić od Marka. Ostao kod nas još od prošle zime. Držala sam ga u rukama i plakala kao budala, onako tiho da Stipe ne čuje. Jer meni nedostaju i djeca i unuci, usprkos svemu. Eto, tako glupo srce radi.
Stipe sada sve manje spominje Ivana i Sanelu. Kaže samo: „Nemoj više zvati.“ A ja se lomim između ponosa i one majčinske muke koja ne prestaje ni kad te ponize.
Kuća i dalje traži popravke. Mi smo i dalje tu. Malo sporiji, malo tiši, i nekako ogoljeni pred istinom koju nismo htjeli vidjeti.
Je li stvarno previše kad roditelj, nakon svega, traži da ga dijete ne otpiše čim ostari?
Recite mi iskreno, jesmo li Stipe i ja njih razmazili ljubavlju toliko da su zaboravili da smo i mi ljudi?