Kad su nas zvali “dvije s kamerom”, a onda su morali gledati kako od toga živimo
Ne znam u kojem je točno trenutku naš fotoaparat prestao biti “igračka” i postao problem u kući. Možda onog dana kad je moja svekrva Mara stala na vrata kuhinje, prekrižila ruke i rekla:
“Lijepo je to, cure, slikati bebe i svadbe, ali od toga se ne živi. Ajde ti, Sanela, prvo vidi šta ćeš za ručak.”
Ja sam tada šutjela. Moja šura Mirela nije.
“Od nečega se mora početi, mama.”
Mara ju je pogledala onim svojim pogledom koji ne viče, ali peče.
“Počnite vi od kuće.”
Mirela i ja smo ušle u to sasvim slučajno. Prvo smo slikale njezinu malu Lanu za drugi rođendan, pa krštenje od susjede, pa jednu malu svadbu kod Sesveta gdje smo došle s jednim polovnim aparatom, posuđenim blicem i tremom u želucu. Ja sam uređivala slike noću, kad moja djeca zaspu. Mirela je odgovarala ljudima na poruke između kuhanja, peglanja i trčanja po vrtić.
Naši muževi, braća, Ivan i Tomislav, ponašali su se kao da nas podržavaju. Onako, na riječima.
“Ma super je to, nek se malo zabavite.”
“Bolje nego da po cijele dane gledate serije.”
“To vam je fino dok su djeca mala, hobi.”
Taj “hobi” je značio da sam ja do dva ujutro sjedila za laptopom s hladnom kavom, a u šest ustajala praviti sendviče. Značio je da je Mirela nosila stativ i dijete istovremeno, jer joj Tomislav nije htio ostati s malom više od sat vremena.
“Imam ja svoj posao, nisam dadilja”, rekao je jednom i zalupio vratima.
To mi je ostalo u glavi. Nisam dadilja. Kao da je dijete samo moje kad treba paziti, a naše kad treba pokazati ljudima na slici za Facebook.
Najgore je bilo to sitno podbadanje. Ne jedna velika svađa, nego stotinu malih uboda.
Kad bismo došle sa snimanja, Mara bi rekla:
“Jeste se izšetale?”
Ako bi ručak kasnio:
“Eto vam umjetnosti.”
Ako bi djeca bila glasna:
“Djeca osjete kad mati nije uz kuću.”
Jedno vrijeme sam stvarno mislila da možda pretjerujemo. Da smo sebične. Da možda stvarno glumimo poslovne žene, a kuća nam klizi kroz prste. I onda staneš, pogledaš sudoper, pogledas mailove, dijete s temperaturom, muža koji sjedi i lista mobitel, i pitaš se: a zašto se samo meni broji svaki neoprani tanjur?
Prvi veći novac zaradile smo od jedne svadbe u Vitezu. Dvije noći nismo spavale od umora, ali kad smo podijelile zaradu i platile ratu za novi objektiv, osjećaj je bio… ne znam, kao da sam prvi put nešto svoje držala u ruci. Ne nešto što mi je muž dao. Ne nešto što “imamo”. Nego moje.
Kad sam Ivanu rekla koliko smo zaradile taj mjesec, nasmijao se.
“Dobro, ajde, zalomilo vam se.”
Nije me ni pogledao kako treba.
Ali nije se zalomilo. Krenule su preporuke. Trudničke fotografije, rođendani, krizme, pa veće svadbe. Otvorile smo obrt. Digle mali kredit. Kupile bolju opremu. Imale smo raspored popunjen dva mjeseca unaprijed.
I tu je počelo ono pravo.
Ivan je prvo postao tih. Ne ljut, nego hladan. Kad bih pričala o poslu, klimao bi glavom kao da sluša vremensku prognozu. Ako bih ga zamolila da odvede djecu u park jer imam obradu, rekao bi:
“Opet? Pa kad misliš biti s obitelji?”
Ja bih ga gledala i nisam mogla vjerovati.
“S obitelji sam od jutra. Ovo mi je posao.”
“Ma nemoj. Posao.”
Jedne večeri, za stolom, Mara je rekla ono što su svi mislili, samo nitko nije rekao naglas.
“Otkad vi dvije zarađujete, kuća vam je zadnja rupa na svirali. Nije žena stvorena da ganja pare dok joj djecu drugi odgajaju.”
Mirela je spustila vilicu.
“A tko su ti drugi, mama? Vrtić? Muževi? Njihova djeca su i njihova.”
Tomislav je odmah planuo.
“Nemoj sad mene tu prozivati. Ja radim po cijeli dan.”
“I ja radim”, rekla je ona.
“Ma ti slikaš.”
Tišina koja je tada pala bila je gora od vike.
Mirela je ustala od stola i otišla u kupaonicu. Ja sam čula kako plače. Onako prigušeno, da je dijete ne čuje.
Meni je puklo par dana kasnije, kad je Ivan bez pitanja posudio dio naše ušteđevine svom prijatelju Goranu. Naše. Novac koji sam odvajala za novi laptop.
“Pa vratit će on to.”
“Zašto mene nisi pitao?”
“Nemoj dramatizirati, Sanela.”
“Dramatiziram? Ja tri godine radim dan i noć, slušam da se igram, da zanemarujem kuću, da sam loša majka, a sad kad se od toga stvarno može živjeti, ti dijeliš moj novac kao da sam dijete?”
Prvi put sam mu to rekla ravno u lice: moj novac.
Pocrvenio je. Stvarno pocrvenio.
“Otkad je to tvoj?”
“Tko ga je zaradio?”
On je šutio. To me boljelo više nego da je vikao.
Nakon toga se sve otvorilo. I ružno i iskreno. Mirela je priznala da joj Tomislav mjesecima govori kako se “promijenila” otkad ima svoje pare. Meni je Ivan prebacio da ga ponižavam pred ljudima jer više ne može glumiti da je jedini oslonac kuće. Mara je danima hodala uvrijeđena, lupala loncima i govorila susjedama dovoljno glasno da čujemo:
“Danas su žene sve nešto postale.”
A onda je došao mjesec kad smo Mirela i ja zaradile više nego Ivan i Tomislav zajedno.
Nisam to planirala reći naglas. Nisam htjela nikoga gaziti. Ali Tomislav je opet dobacio kako je “njihov pravi novac” ono od firme, a ovo naše danas-jutra-nema-sutra.
Mirela je samo otišla po fascikl, spustila račune na stol i rekla:
“Evo. Pogledaj.”
On je listao, pa stao. Ivan je prišao. Mara je šutjela prvi put otkad je znam.
Nije to bio trijumf kakav sam zamišljala. Nije bilo slatko. Bilo je teško, skoro tužno. Kao da gledaš kako se ljudima ruši slika svijeta, a ti si usred toga.
Danas nam pomažu više nego prije. Ne uvijek rado, ne uvijek bez komentara, ali pomažu. Ivan nekad odvede djecu bez da ga molim. Tomislav je Mireli prošli mjesec sam nosio rasvjetu do auta. Mara još zna ubosti, naravno zna, ali više ne govori da je to hobi.
Sad kaže: “Imaju one posla.”
Nekad se pitam bi li nas ikad počeli poštovati da nismo donijele novac na stol. Je li žena vrijedna tek kad dokaže da može i kuću i djecu i posao, sve odjednom, bez greške?
Voljela bih čuti iskreno: jesmo li mi tražile previše, ili su oni predugo mislili da imaju pravo na naš umor, a ne i na naš uspjeh?