Na moru sam shvatila da nisam došla odmarati, nego služiti njegovoj obitelji
Ne znam u kojem sam točno trenutku pukla. Možda kad sam četvrto jutro zaredom u šest i dvadeset stajala u kuhinji i rezala rajčice dok su svi još spavali. Možda kad sam na stolu vidjela pet praznih šalica od kave, a nijedna nije bila moja. Ili kad je Dragan, onako usput, rekao: “Mama voli da se ručak jede do jedan, znaš kakva je.”
Znam samo da nisam došla na more da budem nečija kuharica.
Prije puta smo se sve dogovorili. Put, gorivo, hrana, sve dijelimo. Njegova obiteljska kuća na obali, stara kamena kuća kraj Makarske, nije hotel, to sam znala. Nisam ni očekivala luksuz. Samo malo poštenja. Rekla sam mu još doma u Zagrebu:
“Dragan, neću ja kuhati za sve svaki dan. Možemo zajedno, možemo naručiti, možemo se dogovoriti s tvojima.”
On je tad klimao glavom, ljubio me u čelo i rekao:
“Ma naravno, ljubavi, opušteno. Došli smo odmoriti.”
Opušteno. Baš.
Prvi dan sam prešutjela. Put je bio dug, svi gladni, svekrva Mara je odmah počela vaditi lonce i govoriti što ima u frižideru. Njegov brat Ivan se samo ispružio na terasi i doviknuo da bi mogao brudet ako nije problem. Ako nije problem.
Drugi dan sam već osjetila ono poznato stezanje u prsima. Ja idem u dućan jer “ti bolje znaš što treba”. Ja slažem doručak. Ja perem suđe jer se “kod Mare tako ne ostavlja”. Dragan? On ode po kruh i ponaša se kao da je obavio rudarski posao.
Jednom sam ga povukla na balkon da ne slušaju njegovi.
“Ovo nije bio dogovor. Gdje si ti u svemu ovome?”
On je odmah spustio glas.
“Nemoj sad. Mama će čuti. Par dana smo tu, izdrži, tako je lakše i mirnije.”
Lakše kome?
Mirnije za koga?
Meni sigurno nije bilo.
Četvrti dan, sjećam se dobro jer je bilo sparno i ulje mi je prskalo po ruci dok sam frigala lignje, Mara je stajala kraj mene i govorila kako ona “nikad nije voljela kupovne salate” i kako bi bilo ljepše da sam napravila krumpir na domaći način. Nije to rekla zločesto, možda, ali onaj ton… onaj ton žene koja podrazumijeva da si ti tu da poslužiš.
Pogledala sam prema terasi. Dragan i Ivan su sjedili u hladu, pili pivo i raspravljali o nekom servisu za barku. Smijali su se.
Mene nitko ništa nije pitao.
I tad sam rekla, glasnije nego što sam planirala:
“Dragan, dođi ovamo. Sad.”
Nastala je ona teška tišina, ona kad i cvrčci kao da utihnu.
On je ušao u kuhinju nervozan, već ljut jer zna da će biti scena.
“Što je sad?”
“Sad je to da ja neću više ovako. Nisam došla ovdje da kuham tvojoj mami, tvom bratu i tebi tri obroka dnevno dok vi sjedite. Ako dijelimo troškove, dijelit ćemo i posao. Ili ti kuhaj, ili naručite, ili neka svatko brine za sebe. Ja više ne mogu.”
Mara se ukočila kraj sudopera. Ivan je s vrata dobacio:
“A što dramatiziraš, pa nitko te ne tjera.”
Okrenula sam se prema njemu tako brzo da sam skoro srušila zdjelu.
“Ne tjerate me? A tko će ako neću ja? Ti?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima, onako bezobrazno, kao da sam pokvarila atmosferu zbog sitnice.
Onda je Dragan rekao rečenicu koju mu nisam mogla oprostiti danima:
“Mogla si to reći mirnije.”
Mirnije.
Gledala sam ga i stvarno mi je došlo da zaplačem, ali nisam. Samo sam skinula pregaču, spustila je na stol i rekla:
“Ne. Mogla sam to reći ranije. To je jedina moja greška.”
Uzela sam torbu, novčanik i izašla van. Spustila sam se do rive i sjela na zid kraj mora. Ruke su mi se tresle. Ljudi su prolazili s luftićima, djeca su jela sladoled, netko je puštao Olivera iz kafića, a ja sam se osjećala kao budala. Kao žena koja je sama sebi dozvolila da opet bude “ona koja će” jer je tako svima zgodno.
Dragan je došao za mnom tek nakon pola sata.
Nije sjeo odmah. Stajao je iznad mene i tiho rekao:
“Nisi u krivu. Samo… znaš kakvi su oni.”
“Znam. Ali sad znam i kakav si ti kad treba stati uz mene.”
To ga je zaboljelo. Vidjelo mu se na licu. Prvi put tog tjedna nije imao spreman odgovor.
Te večeri smo razgovarali dugo, bez njegove mame, bez Ivana, bez glume. Rekla sam mu da neću više plaćati polovicu hrane ako kuham za četvero kao da sam na neplaćenom radu. Rekla sam mu da njegov mir s majkom i bratom ne može ići preko mojih leđa. On je šutio, pa priznao da je cijeli život učio ne proturječiti Mari, jer kad se ona naljuti, svima zagorča dane. I da je mene gurnuo naprijed jer je računao da ću “lakše”.
Baš ta riječ. Lakše.
Sutradan je prvi put on otišao u nabavu. Donio je ribu, povrće i račun stavio pred sve na stol.
“Od danas svatko sudjeluje. I u trošku i u kuhinji. Ili neka jede vani.”
Mara je problijedjela.
“Znači, snaha ti je to napunila u glavu?”
On je duboko udahnuo.
“Ne, mama. Ja sam prekasno shvatio.”
Nije to bio sretan kraj, da se razumijemo. Atmosfera je do kraja ljetovanja bila zategnuta. Ivan je demonstrativno jeo burek iz pekare dva dana. Mara je kuhala samo za sebe jedno jutro, valjda iz inata. Ja sam se osjećala i lakše i tužnije u isto vrijeme. Jer kad jednom izgovoriš istinu naglas, više se ne možeš praviti da je sve normalno.
Ali barem više nisam stajala sama kraj štednjaka dok se drugi odmaraju.
I možda je to malo. A meni je bilo sve.
Recite mi iskreno, jesam li trebala šutjeti zbog mira u kući ili sam to trebala reći još prvog dana?
Je li stvarno mir ako samo jedna osoba sve nosi, a svi ostali uživaju kao da je to normalno?