Moj otac je htio svadbu za pokazivanje, njegovi roditelji nisu imali ni za miran san: na kraju smo se vjenčali skoro bez ikoga
Još me zaboli stomak kad se sjetim da sam se zbog vlastitog vjenčanja osjećala kao teret, a ne kao mlada.
Zovem se Marijana i udala sam se za Amira prošle jeseni. Mi smo bili zajedno četiri godine, prošli i podstanarstvo i rate i one dane kad brojiš sitno po džepovima da kupiš kruh i jogurt. Nikad nam nije bilo savršeno, ali bilo je naše. I stvarno sam vjerovala da će se naše obitelji, ako ne zavole, onda barem ispoštovati.
Moj otac Stjepan imao je sasvim drugu sliku.
On je od početka govorio:
“Moja kći se udaje jednom. Neće to biti nikakvo skupljanje po kancelarijama i sendviči. Bit će restoran, muzika, kako Bog zapovijeda.”
Moja mama Kata je šutjela i klimala glavom, onako više iz navike nego iz slaganja. Znala sam taj njen pogled. Kao da već unaprijed traži gdje će gasiti požar.
Amirovi roditelji, Sead i Fikreta, živjeli su skromno. Sead je radio povremene poslove kad ga tko zovne, a Fikreta je čistila stubišta i dva puta tjedno išla starijoj gospođi pomagati po kući. Ljudi pošteni, tihi. Nikad se nisu pravili važni. Kad dođeš kod njih, iznese Fikreta sve što ima, iako znaš da nema puno. Mene je to uvijek diralo.
Prvi pravi problem nastao je kad je moj otac odlučio da će rezervirati restoran kraj grada, onaj gdje svadbe izgledaju kao da si na televiziji. Kristalne čaše, ukrasi, pet vrsta mesa. Kad sam vidjela cijenu po stolici, doslovno mi se zamračilo.
Rekla sam mu:
“Tata, ne možemo to. Ni Amir ni ja to ne želimo.”
On me pogledao kao da sam ga ošamarila.
“Ne želiš? A što će ljudi reći? Da Stjepanova kći nije imala za svadbu?”
Tu je bilo sve. Ne moja sreća. Ne naš početak. Ljudi.
Kasnije je tražio sastanak s Amirovim roditeljima. Sjeli smo u jedan kafić, onaj stari kod autobusnog kolodvora. Znala sam da neće dobro završiti, samo nisam znala koliko loše.
Otac je odmah izvadio rokovnik i rekao:
“Evo, ja sam računao. Pošteno je da podijelimo troškove napola. Sala, muzika, fotograf, piće.”
Sead je prvo šutio. Spustio je pogled u stol. Fikreta je stezala šalicu kave s obje ruke.
“Stjepane”, rekao je napokon tiho, “mi to ne možemo. Daj da napravimo manje, skromnije. Bitno je da se djeca uzmu.”
Moj otac se naslonio natrag i nasmijao onim hladnim smijehom od kojeg mi se ledila krv.
“Ako nemate, recite odmah. Samo nemojte da moja strana ispadne jadna zbog vašeg siromaštva.”
Ne mogu opisati tu tišinu poslije. Fikreti su oči odmah zasuzile. Sead je pocrvenio, ali ne od srama, nego od povrijeđenosti.
Amir je skočio.
“Nemojte tako pričati s mojim roditeljima.”
“Ja govorim istinu”, rekao je moj otac. “Ili ćemo kao ljudi organizirati svadbu, ili nemojmo ništa.”
“Pa nećemo ništa onda”, rekao je Amir.
Taj trenutak mi još zvoni u glavi.
Kod kuće je nastao pakao. Otac je vikao da ga brukam, da sam se okrenula protiv svoje krvi. Ja sam prvi put u životu viknula na njega.
“Ne brukam te ja, nego ti mene! Ja se udajem, ne ti!”
Mama je plakala u kuhinji i govorila:
“Smirite se, susjedi će čuti…”
A koga je više bilo briga.
S druge strane, ni kod Amira nije bilo mirno. Sead je rekao da neće dopustiti da se zbog njih djeca zadužuju. Fikreta je meni krišom poslala poruku: “Kćeri, ako treba, ja ću dignuti kredit.” Kad sam to pročitala, rasplakala sam se nasred tramvaja. Žena koja jedva sastavlja mjesec nudila je kredit da meni ne propadne svadba.
A moj otac, koji je imao više nego oni zajedno, nije popuštao ni milimetar.
Tjednima nismo normalno spavali. Amir i ja smo se počeli svađati oko gluposti. Oko pozivnica koje nisu ni postojale. Oko odijela. Oko toga tko je kome što rekao. Jednu večer mi je rekao:
“Imam osjećaj da se ne ženimo nas dvoje, nego naši kompleksi.”
Boljelo je jer je bilo istina.
Na kraju smo sjeli u naš mali stan, za stol koji se klima jer ispod jedne noge stoji presavijeni račun, i donijeli odluku. Matičar. Dva kuma. Roditelji ako žele doći. Poslije ručak u malom restoranu, samo najuži krug.
Kad sam to rekla ocu, nije me ni pogledao.
“Radi kako hoćeš. Ali nemoj poslije reći da nisam htio tvojoj svadbi dati dostojanstvo.”
Dostojanstvo. Kakva riječ za toliko ružnih scena.
Na dan vjenčanja tresle su mi se ruke dok sam oblačila jednostavnu bijelu haljinu koju sam kupila na sniženju. Nije bila ona iz snova, ali kad me Amir vidio, oči su mu se napunile suzama i rekao je:
“Najljepša si mi ovako, bez ičega lažnog.”
U matičnom uredu bili su moja mama, Amir, ja i naši kumovi. Sead i Fikreta došli su tiho, s malom kesom kolača koje je Fikreta sama napravila. Moj otac nije došao.
Samo je poslao poruku: “Nemam snage gledati cirkus.”
Mama je ipak došla, ali kao sjena. Poljubila me u obraz i šapnula: “Oprosti mi.” Nisam ni pitala za što. Za sve, valjda.
Ručak je bio skroman. Juha, pečenje, salata, kolač. Nitko nije nazdravljao glasno. Nije bilo muzike. Ali bilo je nekako mirno. I prvi put nakon mjeseci mogla sam disati.
Najgore je što ni danas, skoro godinu poslije, ništa nije stvarno zaraslo. Moj otac i Amirovi roditelji se ne pozdravljaju. Ako se negdje i sretnu, okrenu glavu. Mama ide između svih kao po minskom polju. Za Bajram i Božić raspoređujemo posjete kao da planiramo tajnu operaciju.
A ja često pomislim kako je malo trebalo da budemo sretni, a koliko je puno trebalo da se sve pokvari. Jedan restoran, nekoliko tuđih pogleda i previše ponosa.
Jesmo li stvarno toliko robovi onoga “što će ljudi reći” da zaboravimo vlastitu djecu?
Recite mi iskreno, bih li trebala još jednom pokušati pomiriti roditelje ili neke rane, kad ih novac i ponos otvore, jednostavno više ne zarastu?