Dok sam noću čistio ulice Zagreba, kod kuće su me molile da ostavim fakultet: Nisam znao mogu li još izdržati
Ne znam odakle da krenem, možda od mirisa mokrog asfalta u pet ujutro, kad vučem kantu i metlu po Trešnjevci, a u glavi ponavljam gradivo za ispit iz pedagogije. Ili od kuhinjskog stola u našem malom stanu, gdje majka reže tablete na pola da dulje traju, a sestra šuti i pravi se da nije gladna.
Zovem se Dino. Imam 27 godina. Završio sam fakultet tek nedavno, a godinama prije toga živio sam kao da me netko stalno drži za vrat.
Studirao sam hrvatski i povijest. Znam, mnogi su mi se smijali i na sam spomen toga.
“Profesor? A od čega ćeš živjeti do tad? Od skripti?”
To mi je jednom dobacio lik iz kvarta dok sam praznio kantu kod stanice. Smijao se sa svojim društvom. Ja sam samo nastavio raditi. Navikneš se na to da ljudi spuštaju pogled kad prolaze kraj tebe, ali ne zato što te žale, nego zato što misle da si manje vrijedan.
Radio sam u komunalnom poduzeću preko noći i rano ujutro. Čistio ulice, parkove, kontejnere oko zgrada. Nekad bi me studenti s mog faksa vidjeli u fluorescentnom prsluku pa bi se pravili da me ne poznaju. Jedna cura s godine mi je jednom tiho rekla:
“Nisam znala da ti to radiš.”
Kao da sam priznao nešto sramotno.
Kod kuće nije bilo vremena za ponos. Majka je imala tešku bolest, terapije, nalaze, kontrole, lijekove koji su svaki mjesec gutali pola moje plaće. Sestra Emina je išla u srednju školu, pametna curica, ali prebrzo je odrasla. Prestala je tražiti nove tenisice, prestala ići na ekskurzije, prestala govoriti što želi.
Majka bi me čekala budna.
“Dino, sine, ovo ovako više ne ide.”
“Znam.”
“Nije stvar u tome da ti ne vjerujem. Nego mi nemamo kad čekati da ti jednog dana budeš profesor. Nama treba novac sad.”
To “sad” me boljelo više od svega.
Sestra je bila blaža, ali je i ona počela.
“Možda da zamrzneš godinu. Samo jednu. Da se malo stabiliziramo.”
Malo. Kod nas je to malo trajalo godinama.
Nisam im zamjerao. Stvarno nisam. Kad ti majka gleda cijenu kruha pa ga vrati na policu, teško je govoriti o snovima. Ali svaki put kad bi mi rekle da ostavim fakultet, imao sam osjećaj da me netko komad po komad miče iz vlastitog života.
Najgore je bilo kad je majka završila u bolnici baš tjedan dana prije mog zadnjeg većeg ispita. Bio sam na predavanju kad me zvala Emina, plače, ne može doći do riječi.
“Dođi odmah… mama ne može disati… odvezli su je…”
Ne sjećam se kako sam izašao. Samo znam da sam trčao preko ceste kao lud. U bolnici hladno, oni neonki gore, ljudi sjede i čekaju kao da svi dišu na pola. Emina sklupčana na stolici, lice joj sivo.
Tad mi je prvi put rekla nešto što me presjeklo.
“Ako mama umre, ja tebi neću oprostiti što si bio na faksu dok se ovo događalo.”
Znam da nije to stvarno mislila. Bila je preplašena. Ali te riječi… ostanu.
Tu noć sam donio odluku da odustanem. Ozbiljno. Došao sam kući, izvadio fascikl sa svim papirima s faksa i bacio ga na stol.
Majka je sjedila umotana u deku, blijeda, iscrpljena.
“Evo. Gotovo je. Naći ću još jedan posao.”
Ona je dugo šutjela. Mislio sam da će joj laknuti.
Ali nije.
Pogledala me i počela plakati onako tiho, bez glasa.
“Ja sam te rodila da živiš, a ne da propadneš uz mene.”
Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Sestra je stajala na vratima kuhinje i samo rekla:
“Mama… pa ti si govorila da treba prestati.”
“Jesam”, rekla je. “Jer me strah. Ali neću da me jednog dana mrzi jer je ostao tu gdje jest zbog nas.”
Tad smo se prvi put svi raspali pred istim stolom.
Nije se ništa čudesno dogodilo nakon toga. Nismo odjednom imali novca. Majka nije odjednom ozdravila. I dalje sam radio. I dalje učio po tramvaju, na klupi, u garderobi, s rukama koje smrde na varikinu i smeće. Nekad bih zaspao nad knjigom. Nekad bih zakasnio na vježbe. Jednom sam i pao ispit pa sam na WC-u plakao kao budala, baš tako, bezveze slomljen.
Ali više nisam bio sam protiv njih. Bili smo skupa protiv svega.
Emina je počela davati instrukcije klincima iz zgrade. Majka je vodila bilježnicu troškova i tjerala me da barem tri sata spavam prije ispita. Smiješno, ali to mi je značilo više od ičega.
Kad sam napokon diplomirao, nisam to doživio filmski. Nije bilo fanfara, ni velikog slavlja. Samo sam stajao ispred faksa s potvrdom u ruci i gledao u ekran mobitela jer nisam znao koga prvo nazvati.
Nazvao sam majku.
Nije se javila iz prve. Kad jest, rekla je samo:
“Jesmo uspjeli?”
Nisam mogao govoriti.
Kasnije sam dobio posao u jednoj školi na rubu Zagreba. Prvi put kad sam ušao u razred kao profesor, sjetio sam se svih onih jutara kad sam čistio lišće i slušao kako me ljudi podcjenjuju. Htio sam se raspasti od svega što mi je prošlo kroz glavu.
A onda sam samo napisao svoje ime na ploču. Dino Kovačević.
Ruka mi se tresla.
Majka danas i dalje pije terapiju. Nije lako, da se razumijemo. Emina studira. Još živimo skromno, još brojimo, još pazimo. Ali više ne živimo s onim osjećajem da je svaki san luksuz koji si ne smiješ priuštiti.
I danas, kad prođem nekim kvartom rano ujutro i vidim komunalce kako rade, zastanem. Znam što nose na leđima, i ono što se vidi i ono što se ne vidi.
Recite mi iskreno, bih li bio sebičan da sam tada stvarno odustao?
I koliko puta čovjek mora izdržati da bi mu drugi napokon priznali da vrijedi?