Sakrila sam lice iza zavjese i mjesecima nisam izlazila iz stana, a onda mi je zazvonila poruka od kolege koju nisam mogla zaboraviti
Ne znam više kad sam se točno počela bojati vlastitog odraza. Možda onog jutra kad sam prvi put nakon bolnice stala pred ogledalo u hodniku, a mama iza mene naglo spustila pogled, kao da me htjela poštedjeti. A možda i ranije, još tamo, na Rebru, kad su mi sestre mijenjale zavoje, a ja pokušavala ne gledati u metalnu površinu ormarića jer sam znala da se nešto na meni nepovratno promijenilo.
Imam 22 godine, studiram u Zagrebu i živim s roditeljima u stanu na Trešnjevci. Ili bolje rečeno, živjela sam normalno do tog četvrtka ujutro. Tata je već otišao na posao, mama je bila u dućanu, a ja sam u kupaonici prala kosu i razmišljala kako kasnim na predavanje. Upalila sam toplu vodu i iduće čega se sjećam je tup udarac, kao da je zid puknuo, i zvuk koji mi i sad uleti u san. Ne mogu to ni opisati kako treba. Samo vrućina. I miris paljevine. I moj glas koji kao da nije bio moj.
Kasnije su mi rekli da je plinski bojler eksplodirao.
Opekline po licu i vratu. Operacije. Previjanja. Gledanje u maminu jaknu dok sjedi kraj kreveta i pravi se da je jaka.
“Sve će to zarasti, dušo”, govorila je.
Ja bih klimnula, a u sebi mislila: ne laži me, molim te.
Kad sam se vratila kući, svi su očekivali valjda neki napredak. Da ću malo po malo. Da ću prošetati do kioska. Da ću otvoriti laptop i vratiti se barem online na predavanja. A ja nisam mogla ni do haustora. Navukla bih kapuljaču čim bih čula da netko prolazi stubištem, kao da me i zidovi gledaju.
Prestala sam odgovarati prijateljicama. Neke su se stvarno trudile, zvale me, slale glasovne. Onda su stale. I ne krivim ih. Koliko dugo netko može kucati na zatvorena vrata?
Mama nije stala.
Nekad bi me ljutila time koliko je uporna.
“Ajde samo do balkona, da uhvatiš zraka.”
“Neću.”
“Samo deset minuta.”
“Mama, rekla sam neću.”
Onda bi šutjela. Samo bi pokupila šalice od kave i otišla u kuhinju. To njezino tiho povlačenje bilo mi je gore od svađe.
Jedne večeri sam je čula kako govori tati da se boji za mene.
“Nije više stvar u licu”, rekla je tiho, mislila je da spavam. “Ona nestaje pred nama.”
Tata je dugo šutio, pa rekao:
“Nemoj je pritiskati.”
“A što da radim, Branko? Da gledam kako se zatvara i pravim se da je to oporavak?”
Mrzila sam ih oboje u tom trenutku. I voljela. Grozan osjećaj.
Fakultet je nastavio bez mene. Grupe, seminari, kolokviji, sve je išlo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Meni je vrijeme stalo između dnevne sobe i kupaonice. Nosila sam marame po kući, iako smo bili sami. Kao da ni roditelji ne smiju vidjeti cijelu istinu.
Onda mi se javio Mirza. Kolega s faksa. Nismo bili nešto posebno bliski, znali smo popiti kavu poslije predavanja ako se skupi ekipa, znao je biti smiješan na onaj glupi, dobri način. Poslao mi je poruku:
“Hej, poslao sam ti bilješke iz metodologije. I prezentaciju. Ako zapneš, zovi.”
Nisam odgovorila.
Sutra opet.
“Profesorica je rekla da možeš dobiti materijale i direktno od nje, ako ti je lakše.”
Ništa.
Treći put mi je napisao nešto zbog čega sam prvi put zaplakala drukčije, ne od samosažaljenja nego… ne znam.
“Ne moraš meni slati sliku, ne moraš objašnjavati kako izgledaš, ne moraš se praviti da si dobro. Samo nemoj misliti da si otpisana. Nisi.”
Držala sam mobitel u ruci valjda deset minuta. Mama je ušla bez kucanja, kao i uvijek, i zatekla me kako plačem.
“Što je bilo? Jesi li u bolovima?”
Odmahnula sam glavom i pružila joj mobitel.
Pročitala je poruku, pa sjela kraj mene na krevet. Nije rekla ono svoje “vidiš da ljudi misle na tebe”. Samo me primila za ruku.
“Možda bi mogla razgovarati s nekim”, rekla je poslije, oprezno. “Ne sa mnom. Mislim… sa stručnom osobom.”
Odmah sam se ukočila.
“Nisam luda.”
“Tko je rekao da jesi?”
“To svi kažu kad ne znaju što će sa mnom. Psiholog, psiholog…”
Mama je tad prvi put pukla.
“A što da kažem, Lara? Da je normalno da ne izlaziš mjesecima? Da okrećeš glavu od vlastitog oca? Da se treseš kad zazvoni portafon?”
Nije vikala dugo. Samo tih par rečenica. Dovoljno.
Ja sam joj rekla nešto grozno. Da ne razumije. Da se njoj lice nije raspalo. Čim sam to izgovorila, vidjela sam kako joj je nešto palo u očima. Ustala je i izašla.
Tri dana skoro nismo razgovarale.
Mirza je i dalje slao materijale. Nekad samo kratko:
“Danas smo te spominjali. Ništa loše, da znaš.”
Ili:
“Ako želiš, mogu ti ostaviti skripte u sandučiću pa da se ne vidimo. Ozbiljno. Kako god tebi paše.”
Ta njegova rečenica me slomila. Kako god tebi paše. Bez forsiranja. Bez sažaljenja. Bez onog lažnog optimizma od kojeg mi se povraćalo.
Jučer sam prvi put sišla do ulaznih vrata zgrade. Nisam izašla van. Samo sam stajala unutra, s maramom oko vrata i rukom na kvaki, dok sam čula tramvaj kako prolazi i neku djecu kako se smiju preko puta. Srce mi je lupalo kao ludo. Doslovno sam se oznojila od straha.
Vratila sam se gore i rekla mami da želim broj one psihologinje koju je spominjala.
Nije ništa dramila. Samo je kimnula, kao da čeka taj trenutak mjesecima i ne želi ga uplašiti.
Sad sjedim za stolom, otvoren mi je Mirzin mail s bilješkama i broj psihologinje zapisan na papiriću od Konzuma. Gledam u to već pola sata.
Dio mene želi opet postati netko tko može sjesti na tramvaj, doći na faks i izdržati nečiji pogled bez da se raspadne. A drugi dio me vuče natrag u sobu, tamo gdje je sigurno, gdje me nitko ne vidi i gdje ne moram objašnjavati svoje lice ni sebi ni drugima.
Je li hrabrost stvarno u tome da otvorim vrata, ili je samo još jedan način da se natjeram na nešto za što nisam spremna?
Recite mi iskreno, biste li na mom mjestu potražili pomoć i izašli među ljude, ili biste još čekali dok ne zaboli malo manje?