Pronašla sam stari dnevnik svog muža i u nekoliko stranica mi se srušilo petnaest godina braka
Nisam ga tražila. Kunem se da nisam.
Taj dnevnik sam našla sasvim slučajno, u onoj staroj smeđoj kutiji iza zimskih deka, gore na vrhu ormara u hodniku. Subota, kiša vani, djeca kod moje sestre u Sesvetama, a ja odlučila konačno pospremiti sve ono što godinama guramo “za poslije”. I eto ti tog poslije.
Kutija puna računa, starih indeks fotografija, neka autobusna karta za Mostar, dva požutjela pisma i bilježnica s tvrdim plavim koricama. Na prvoj stranici njegov rukopis. Emir.
Srce mi je već tad lupalo, iako nisam ni znala zašto. Možda zato što postoji neki osjećaj kad diraš tuđe stare stvari, kao da ulaziš u sobu u koju nisi pozvana.
Ali otvorila sam.
Ne znam bih li danas bila mirnija da nisam.
Na početku ništa strašno. Zapisi sa studija u Sarajevu, malo o ispitima, malo o cimerima, para nikad dosta, menza, posuđivanje za kiriju, neka glupa svađa s ocem. Onda ime koje mi ništa nije značilo dok nije počelo značiti sve.
Lejla.
Prvo sam pročitala jednu rečenicu. Onda još jednu. Pa cijelu stranicu.
“Pokušavam graditi nešto s Marinom, dobra je, mirna, uz nju mi je lakše disati, ali ne znam lažem li i nju i sebe jer Lejlu nisam prebolio.”
Marina sam ja.
Sjedila sam na podu u hodniku, među dječjim jaknama i usisavačem koji ne radi kako treba već mjesecima, i čitala kako moj muž prije petnaest, šesnaest godina piše da me voli “na miran način”, ali da ga “prava vatra” još vuče prema djevojci s kojom je prekinuo prije mene.
Najgore nije bilo to ime. Najgore je bilo što je pisao o našem početku kao o nečemu u što ni sam nije bio siguran.
A ja jesam.
Ja sam se za njega udala s 27. Digli kredit. Gradili kuću kat po kat. Moj otac je dolazio vikendom miješati beton jer nismo imali za majstore za sve. Ja trudna s Tarikom nosila kese iz Konzuma i penjala se po neograđenim stepenicama. On radio po cijele dane, vraćao se umoran, nervozan, ali ja sam vjerovala da gradimo život iz ljubavi, a ne iz neke njegove zbunjenosti koja će valjda proći.
Kad je došao kući, ja sam sjedila za stolom. Dnevnik ispred mene.
Nije ni spustio ključeve kako treba.
“Što je ovo?” pitala sam.
Pogledao je korice i samo je problijedio. Baš onako, vidjela sam kako mu lice pada.
“Gdje si to našla?”
“Nemoj mene to pitati. Pitaj me zašto mi nikad nisi rekao da si u brak ušao misleći na drugu ženu.”
Šutio je. Dugo. Samo je sjeo.
“Marina, to je staro.”
“Staro?”
“Pa jest. Pisao sam to prije nego smo se vjenčali.”
“Ali jesi li lagao tada ili lažeš sad?”
To sam rekla mirno, ali ruke su mi se tresle. On je to vidio.
Prišao je, ja sam se odmakla.
“Nemoj me dirati.”
“Volim te”, rekao je tiho.
A meni je to u tom trenutku zvučalo skoro bezobrazno.
“Kako da ti vjerujem nakon ovoga?”
Onda je počeo pričati brzo, nepovezano. Kako je bio mlad. Kako je Lejla bila velika ljubav iz studentskih dana. Kako su se raspali ružno, pa je dugo nosio to u sebi. Kako je mene zavolio stvarno, polako, zrelo. Kako je taj dnevnik bio mjesto gdje je izbacivao ono što ga je mučilo i da nije sve što napiše čovjek konačna istina.
Možda i nije. Ali otkad sam to pročitala, svaka sitnica mi izgleda drugačije.
Sjetila sam se da je prije tri godine, kad je bio sam na nekom seminaru u Tuzli, jednu večer isključio mobitel. Rekao je da mu se ispraznila baterija. Tada sam mu vjerovala.
Sjetila sam se i da je jednom, sasvim usput, spomenuo kako je “naletio na Lejlu na Facebooku” i brzo promijenio temu.
Sjetila sam se svega čega se možda uopće ne bih trebala sjećati.
To je najgore kod ovakvih stvari. Ne razbije se samo sadašnjost. Počne pucati i prošlost.
Djeca ništa ne znaju. Tarik ima četrnaest, Emina devet. Ne želim da gledaju kako šutimo za stolom i kako se mimoilazimo po kući kao stranci. A baš to radimo već osam dana.
On pokušava. Kuha kavu ujutro. Pita trebam li što iz trgovine. Jučer je donio moje omiljene napolitanke, one od lješnjaka, kao da se to može tako pokrpati. Gledam ga kako veže Emini rep za školu, kako viče Tariku da ne kasni na autobus, kako navečer zaspe pred televizorom s daljinskim u ruci, i onda me presiječe jedna misao — je li moguće da je čovjek s kojim živim stvarno dobar muž, a da je ipak nešto važno prešutio? Ili se samo ja tješim?
Preksinoć sam ga pitala ravno:
“Jesi li se ikad čuo s njom dok smo bili u braku?”
Podigao je pogled s tanjura. Nije odmah odgovorio. Ta jedna sekunda mi je bila gora od svega.
“Jesam. Jednom. Kad joj je umrla majka. Izjavio sam sućut. To je bilo sve.”
“Zašto mi nisi rekao?”
“Sve bi ispalo gore nego što jest.”
“Pa evo, ispalo je.”
Tad je udario dlanom o stol, ne jako, više od nemoći.
“Što hoćeš da kažem? Da sam bio budala? Jesam. Da sam te zavolio? Jesam. Da sam ostao jer sam htio baš tebe, našu djecu, ovu kuću, ovaj život? Jesam. Ali ne mogu izbrisati ono što sam bio prije tebe.”
I onda smo opet šutjeli. Samo se čula voda iz slavine koja je kapala jer je mjesecima nismo popravili. Smiješno kako takve sitnice počnu paraju živce kad ti se život nakrivi.
Ne znam što me više boli. To što je nekad mislio na nju. Ili to što ja sad, nakon svih ovih godina, gledam svog muža i pitam se jesam li mu bila izbor srca ili sigurna luka kad se umorio od oluje.
A možda je i jedno i drugo. Zar je to još gore?
Recite mi iskreno, može li se brak vratiti nakon ovoga kad više ne sumnjaš samo u njega nego i u sve uspomene koje ste zajedno gradili?
Je li previše što želim istinu do kraja, makar me dotukla?