Uzela sam mu karticu iz novčanika dok je spavao, a onda sam shvatila da je nestao novac za našu djecu
Ne znam kad je točno krenulo pucati među nama. Možda onog jutra kad sam u Konzumu gledala cijenu ulja pa ga vratila na policu kao da je zlato. Možda kad je stigla rata kredita za renoviranje, a perilica opet počela lupati kao da će se raspasti. A možda tek one večeri kad sam shvatila da s našeg računa nedostaje novac koji smo godinama odvajali za djecu.
Ja radim u državnoj službi. Plaća je redovna, nije velika, ali znaš na čemu si. Moj muž Damir radi privatno, danas ima posla preko glave, sutra ga nema nikako. Jedan mjesec donese kući lijep novac, drugi se krpamo. Tako živimo godinama. Stan smo dobili uz pomoć mojih roditelja i njegovih, svatko je uskočio koliko je mogao, ali kredit za renoviranje i dalje nas gnječi svakog mjeseca.
Imamo dvoje djece. Sin Harun ide u srednju školu, kći Emina je još u osnovnoj. On ih vozi na treninge, ide na informacije, pomaže oko matematike, zna sve rasporede i tko kad ima kontrolni. Ja sam više ona koja vrti kuću. Kuhanje, pranje, režije, doktori, popisi, zimnica, rođendani, tko je prerastao tenisice, tko treba novu jaknu. Sve ono što nitko ne vidi dok ne stane.
I nije da to prije nismo znali podijeliti. Jesmo. Nekako. Sa gunđanjem, sa umorom, ali jesmo.
Tog petka sam sjela da platim račune. Struja veća nego prošli mjesec, plin isto, voda opet otišla gore. Otvorila sam aplikaciju i samo sam se sledila. Na računu štednje, onom koji smo zvali “za djecu”, falilo je skoro sve. Prvo sam mislila da je neka greška. Srce mi je tako tuklo da sam morala sjesti.
Kad je Damir ušao, nosio je Emininu sportsku torbu i viče s hodnika:
“Jesi stavila meso da se odledi?”
Ja sam samo okrenula mobitel prema njemu.
“Gdje je novac?”
Stao je. Samo je stao. Vidjela sam odmah po njemu da zna.
“Nemoj sad odmah dizati paniku”, rekao je tiho.
Meni je od te rečenice pao mrak na oči.
“Kakvu paniku, Damire? Gdje je novac?”
Spustio je torbu na pod, skinuo jaknu polako, kao da kupuje vrijeme.
“Uložio sam. Kod Saše. Znaš da pokreće onaj posao s građevinskim materijalom. Trebalo je brzo reagirati. Ako to prođe kako treba, vratit ćemo sve i više od toga. Napokon ćemo izaći iz ovog života od plaće do plaće.”
Mislila sam da se šali. Stvarno. Čak sam se nasmijala, onako kratko i ružno.
“Ti si uzeo novac za djecu i dao ga Saši? Bez da si me pitao?”
“To je i moj novac. Nisam ga odnio u kladionicu, nego investirao. Za nas.”
Za nas. Kako ta riječ nekad može zvučati kao šamar.
Počela sam vikati, neću lagati. Harun je izašao iz sobe i stao na vrata. Emina je iz kuhinje gledala i stegla plišanog zeca uz sebe.
“Za vas dvoje nije nikad dosta”, promrmljao je Harun i vratio se u sobu. To me boljelo više od svega.
Kasnije, kad su djeca zaspala, nastavili smo. U kuhinji, naravno. Sve najgore kod nas se desi u kuhinji.
“Ti samo znaš čuvati, stezati, odgađati. Ne možemo cijeli život živjeti kao da će sutra smak svijeta”, rekao je Damir.
“A ti misliš da si junak jer si bez mene odlučio o našoj budućnosti? U vrijeme kad je sve poskupjelo, kad ne znamo kako ćemo djeci platiti ekskurzije, knjige, sutra možda fakultet?”
Udario je dlanom o stol tako da su se šalice zatresle.
“Ja barem pokušavam nešto napraviti! Ti imaš sigurnu plaću pa ti je lako pričati o oprezu. Znaš kako je meni svaki mjesec?”
Znala sam. I baš zato me ubilo što me nije pitao.
Saša je naš zajednički prijatelj. Bio nam je na svadbi. Dolazio na slave kod njegovih u Travnik, sjedio s nama na balkončiću ljeti, pekli kukuruz i pričali kako ćemo jednog dana lakše živjeti. A sad ja ne znam je li Damira nagovorio ili je Damir sam sebe nagovorio. Još gore, ne znam laže li mi netko od njih dvojice.
Nekih par dana poslije nazvala sam Sašu. Ruke su mi se tresle.
“Samo da znate, Damir je ušao na vrijeme. Bit će dobro”, rekao je prebrzo.
“Što znači na vrijeme? Kad se vraća novac?”
Tišina. Ona teška.
“Nije to baš tako jednostavno.”
E tad sam prvi put osjetila pravi strah. Ne ljutnju. Strah.
Od tad živimo čudno. Kao cimeri koji dijele djecu i račune. Damir i dalje vozi Haruna na trening i Eminu na engleski. Ja perem, kuham, slažem, odgovaram učiteljici na poruke, glumim pred djecom da je sve pod kontrolom. A nije.
Prošli tjedan me pitao:
“Hoćeš li me cijeli život kažnjavati zbog jedne odluke?”
Pogledala sam ga i rekla:
“Ne kažnjavam te zbog odluke. Nego zbog toga što si me izbrisao iz nje.”
Od tada skoro da i ne pričamo kako treba. Samo ono nužno. Jesi platio internet. Tko ide po Eminu. Ima li Harun za mjesečnu. Strašno je koliko brak može stati u takve rečenice.
Najgore je što ga još volim. Eto, rekla sam. Volim ga, ali mu ne vjerujem. A kakav je to život? Kad ti muž zaspi pored tebe, a ti gledaš u strop i računaš koliko godina treba da vratiš nešto što nije smjelo ni biti dirnuto.
Sad mi govori da će se sve riješiti za mjesec, dva. Da samo imam strpljenja. Ali meni u glavi samo jedna stvar: ako je to jednom uradio bez mene, što ga sprječava da opet?
Je li brak zajedništvo ako jedan riskira, a drugi poslije skuplja komade? I recite mi iskreno, može li se povjerenje vratiti kad jednom ovako pukne?