Što je izgubljeno?

“I šta ti sada hoćeš, Sabina? Opet ista priča? Zar ti nije dosta?” Renatova ruka je udarila po stolu, šalica kave zadrhtala je, a Lejla je uplašeno pogledala kroz vrata dnevnog boravka. No, ovaj put nisam osjećala strah – osjećala sam bijes. Duboko, autentično nepravdu koja mi se skupila pod jezikom svih ovih godina. Nisam više ista Sabina koja šuti.

Gledala sam Renata, njegove tamne obrve stisnute od napetosti, onako kako su stiskali mene četiri godine. „Hoću samo jedno, Renate. Da me ponekad vidiš. Da ne moraš pobjeći svako put kad spomenem kako se osjećam. Da ne slomiš ovu obitelj svojim strahom od toga da priznaš da nisi savršen. Ali ne mogu više, ne mogu.“ Glas mi je bio čvršći nego ikad prije.

„Opet drama. Ti i tvoje osjećaje! Znaš koliko radim, znaš koliko žrtvujem! Kako možeš biti tako sebična?“ Od te riječi, sebična, pucao je nešto duboko u meni. Nije mi više bilo žao.

Moja mama, Vedrana, uvijek me učila da je obitelj svetinja. Pretrpjela je razne tišine očeva, ratnu sjenu sklonjenu iza zidova splitskog stana, i šutjela. Zbog nas, govorila bi. Zbog djece, zbog nade u bolje sutra. Ali ja više ne vjerujem u to bolje sutra ako me u njemu nema, ako sam izbrisana.

Mnogi ne vide što znači biti zarobljen nečijom voljom. Nije to jedan ružan udarac, nije vika pred susjedima. To je sitno, svakodnevno nagrizanje jastva. Zanemarivanje, ismijavanje, umanjivanje. “Ne pravi dramu, Sabina”, ponavljala je svekrva Melisa, svaka dva tjedna kad bi došla na kavu. Ona, žena iz Travnika koja je četrdeset godina trpjela slične riječi, a nije znala za drugo.

Gubila sam osjećaj sigurnosti, polako, skoro neprimjetno. Prvo su nestajali moji planovi jer “nije trenutak” – preskočeni izleti, otkazana večera s prijateljicama, pjesma koju sam napisala, a nitko je nije pročitao, osim mene. Svaki novi pokušaj da izborim razgovor završavao se Renatovim povlačenjem i višednevnom tišinom. Unutra sam gorjela. Ali naviše sam patila zbog Lejle. Znala sam da noću osluškuje tihu raspravu, da danju pokušava nasmijati i jedno i drugo. Ima samo sedam godina, a već zna što znači hodati na prstima.

Sjećam se kad sam u travnju prvi put izgovorila: “Ne mogu više ovako.” Bio je kišni dan, kiša karakteristična za Sarajevo, s mirisom mokrih ulica i uvijek prisutnom težinom prošlosti. Renat je tada šutio, ali u očima sam mu vidjela smijeh i prezir. Pomislila sam, možda ni on ne zna biti nježan, možda su ga isto lomili prije. Njegov otac, Enver, bio je stari vojnik, tvrd kao kamen, koji nikad nije dozvoljavao suze ni glasove. Renat nikada nije smio reći da se boji, da ga nešto boli. Znam da nije lako promijeniti u sebi ono što te godinama učilo da ne vrijediš više nego što daš drugim ljudima.

Tada sam ušla u vrtlog – željela sam spasiti brak zbog Lejle, dati joj toplinu pravog doma, ali svaki dan bih nestajala sve više. Strah me bio što će reći susjedi, što će misliti Renatova familija. Na kavi s kolegicama, Alma i Kristina bi sažaljivo klimale glavom: “A šta, draga, svi mi nešto trpimo. Zar bi zaista otišla?” Nisam znala. Jesam li kukavica jer želim pobjeći ili heroj jer bih mogla ostati i poginuti za mir?

Jedne noći, kad me Renat optužio da “uništavam obitelj glupim razmišljanjima”, nisam se usudila odgovoriti. Bojala sam se podignutog glasa, bojala sam se pogleda Lejle iz hodnika. Plakala sam u tišini, odustajući svaki put kada sam osjetila trag ponosa. I tada sam shvatila – više nije važno zašto on nije sretan. Važno je što ja nisam. Izgubila sam osjećaj sigurnosti i nadu da će doći vrijeme kad ću biti viđena.

Mama me zvala svakog ponedjeljka: “Sabina, imaš nas, imaš sebe. Ne moraš šutjeti. Sjećaš se kako sam ja šutjela. Nikad mi to nemoj oprostiti, znaš!” U njezinim riječima je bilo više gorčine nego ohrabrenja. Znala sam da će osuditi svaki moj izbor: ako ostanem, bit ću „hrabra majka“, ako odem – “sebična žena”.

No ono što nitko nije pitao, ni mama, ni Kristina, ni Renat – je li išta moje još ostalo? Je li moguće izgraditi sigurnost od nule ako joj nema mjesta u tuđem životu? Renat me jedne večeri pogledao ravno u oči, prvi put nakon dugo vremena. “Ako odeš, uništit ćeš sve. Mala će patiti. Ja neću preživjeti. Što si ti bez nas?” Tad sam shvatila: bez vas, možda sam ništa, ali s vama sam nevidljiva.

Lejla mi je prije spavanja u maju rekla: “Mama, ne brini. Volim vas oboje, ali želim da se smiješ kad si pored mene.” Plakala sam cijelu noć. Ona je sa sedam godina sažela sve ono za što meni treba još pedeset. Nisam htjela da raste misleći da je ljubav isto što i trpljenje.

Ruku pod ruku s malom Lejlom, pred krajem ljeta spremila sam najosnovnije stvari i otišla kod mame u Split. Danima sam imala osjećaj da hodam po snovima. Na ulicama mog djetinjstva osjećala sam srce kako ponovno kuca – ali sada za mene. Mjeseci su prolazili sporije, ali s vremenom je došao mali osmijeh. Počela sam pisati. Krenula u šetnje, prvi put sama. Povremeno bih pričala s Renatom, sve manje ljuta, sve više tužna, ali nisam žalila.

Mama je često vikala iz kuhinje: “Bolje je biti sam, nego nevidljiv u svojoj koži!” Lejla je pomalo postajala vedrija. U Splitu, gdje sunce češće izlazi nego što pada kiša, osjećala sam da imam pravo opet maštati. Još uvijek sam se pitala: jesam li pogriješila? Jesam li sebična, ili sam prvi put izabrala vjerovati sebi? Pitam se, što bih vi napravili? Što mislite, je li hrabro ostati ili otići kad više ne vidiš sebe u vlastitom životu?