Kad je moj muž otišao na put, prvi put sam shvatila koliko sam usamljena pored čovjeka kojeg zovem mužem
“Je l’ ti mene uopće više vidiš?” pitala sam ga nasred kuhinje, dok je hladna sarma stajala na stolu, a djeca u sobi šaptala jer su već naučila prepoznati kad nam glasovi postanu tvrdi.
Nermin nije ni podigao glavu. Samo je listao nešto na mobitelu, kao da sam ga pitala ima li još kruha.
“Umoran sam, Selma. Nemoj sad.”
Nemoj sad.
To njegovo “nemoj sad” trajalo je skoro dvije godine.
Nekad nije bio takav. Kad smo se uzeli, živjeli smo u malom stanu u Zenici, vukli od plaće do plaće, ali smo se smijali. Znali smo navečer piti kavu na balkonu i pričati o svemu. O djeci koju ćemo imati. O moru koje ćemo jednom priuštiti. O tome kako ćemo, samo da smo zajedno, sve nekako preživjeti.
A onda kao da se nešto ugasilo. Ne odjednom. To je najgore. Da je bio jedan veliki lom, možda bih znala gdje je puklo. Ovako je sve išlo polako. Prvo je manje pričao. Onda je prestao pitati kako sam. Onda je počeo jesti u tišini, gledati kroz mene, odlaziti ranije na posao i vraćati se kasnije.
Djeca su to osjetila prije mene. Naša Lejla ga je jedne večeri pitala:
“Babo, hoćeš sa mnom slagati puzzle?”
Nije ni pogledao prema njoj.
“Ne mogu sad.”
Ona je samo rekla “dobro” i sjela na tepih sama. Imala je šest godina. Amar je bio stariji, pravio se jak, ali sam ga čula kako u kupatilu govori sestri: “Pusti ga, opet je nervozan.”
Opet.
Ta riječ me presjekla više nego bilo kakva svađa.
Pokušavala sam razgovarati. Mirno, nježno, pa ljutito, pa kroz suze. Jednom sam mu prišla dok je sjedio u mraku dnevne sobe, samo televizor upaljen bez tona.
“Nermine, reci mi šta se dešava. Jesam li ja problem? Jesmo li mi problem?”
Dugo je šutio. Toliko dugo da sam čula kako frižider zuji u kuhinji.
“Ne znam”, rekao je na kraju.
“Kako ne znaš?”
Slegnuo je ramenima.
“Samo me pusti malo.”
Malo. A ja sam se već mjesecima osjećala kao podstanar u vlastitom braku.
Počela sam preispitivati sve. Jesam li previše tražila? Jesam li zanemarila sebe, postala samo majka, žena koja kupuje deterdžent, plaća račune i pita djecu jesu li napisala zadaću? Gledala sam se u ogledalo i tražila onu staru Selmu. Nisam je nalazila.
Najgore je bilo navečer. Legne pored mene, okrene se prema zidu i zaspi. Bez riječi. Bez dodira. Kao da između nas ne leži petnaest godina života, nego neki hladan hodnik kojim se samo prolazi.
Jedne subote sam pukla. Djeca su bila kod moje sestre u Kaknju, a ja sam mislila da ćemo napokon razgovarati.
Skuhala sam kavu. Sjela preko puta njega.
“Ne mogu više ovako. Ako imaš drugu, reci. Ako me više ne voliš, reci. Ako si bolestan, ako si u dugovima, ako te nešto izjeda, reci. Samo nemoj da živim pored tebe kao pored stranca.”
Tad me prvi put pogledao kako treba. Ali ni tada nije bilo topline.
“Uvijek ti nešto fali, Selma. Uvijek neka drama. Dođem kući umoran, a ti bi odmah razgovore, emocije, pitanja…”
Osjetila sam kako mi lice gori.
“Drama? Znači drama je što žena želi da joj muž progovori? Što djeca žele oca koji će ih pogledati?”
Ustao je, uzeo ključeve i rekao:
“Idem malo provozati se.”
Ostavio je kavu netaknutu. Mene isto.
Tri dana kasnije rekao mi je da ide u Zagreb na službeni put. Samo je spakirao torbu, usput dobacio da će ostati četiri noći i pitao jesam li platila internet.
Kad su se vrata zatvorila, ostala sam stajati u hodniku. Čekala sam da me preplavi tuga. Bijes. Panika.
Ništa od toga nije došlo prvo.
Došao je mir.
Tišina u stanu više nije bila prijetnja. Nije bila ona teška, zategnuta šutnja od koje paziš kako spuštaš žlicu da nekoga ne iznerviraš. Ovo je bila obična tišina. Meka. Ljudska.
Te večeri sam s djecom jela palačinke za večeru. Lejla je prosula eurokrem po stolnjaku, Amar se smijao, a ja ih nisam opominjala odmah kao inače. Otvorila sam prozor. Ušla je neka svježina. Čak sam pustila muziku dok sam prala suđe.
I onda me to udarilo.
Lakše dišem kad njega nema.
Sjela sam na krevet i rasplakala se onako ružno, bez kontrole. Ne zato što mi nedostaje. Nego zato što mi ne nedostaje. Zato što sam se prvi put nakon dugo vremena osjećala sigurno u vlastitoj kući.
Sutradan me nazvao.
“Kako su djeca?”
“Dobro su.”
“A ti?”
Zastala sam. Toliko sam dugo čekala to pitanje da me skoro naljutilo.
“Dobro sam”, rekla sam.
I bila je to istina koju više nisam mogla sakriti ni od sebe.
Kad se vratio, djeca su mu potrčala, ali nekako oprezno, kao gostu. Donio im je čokolade s benzinske i pomilovao ih po glavi. Mene je poljubio u obraz, usputno, kao rodbinu na bajramskom ručku.
Gledala sam ga kako skida jaknu i odlaže torbu. Taj čovjek je imao lice mog muža, glas mog muža, navike mog muža. Ali osjećaj više nije bio isti. Kao da je sve ostalo, a duša otišla.
Te noći sam mu rekla tiho:
“Znaš šta me najviše boli? Ne to što šutiš. Nego što sam se navikla na tvoju šutnju. Što sam prestala očekivati muža i počela samo čekati da odeš iz sobe.”
Nije odgovorio. Samo je sjedio na rubu kreveta, gledao u pod i trljao dlanove. Kao čovjek kojem je svejedno ili kao čovjek koji više ne zna kako natrag. Ni danas ne znam što je od toga istina.
Ponekad mislim da brak ne pukne kad nestane ljubavi, nego kad nestane prisutnosti. Kad čovjek sjedi pored tebe, a nema ga.
Recite mi, je li gore kad te netko ostavi ili kad ostane, a odavno više nije tu?