Kad su me trudnu izbacili iz kuće, mislila sam da ih više nikad neću pogledati — a onda su me nakon deset godina nazvali zbog očeve bolesti
“Marš van iz moje kuće dok me nisi sramotila još više!”
Tatin glas mi i danas zna probiti kroz glavu, isto onako kako je te večeri odjeknuo hodnikom. Mama je stajala uz štednjak, blijeda, stisnutih usana, i nije rekla ni riječ. U jednoj ruci sam držala nalaz iz doma zdravlja, u drugoj torbu u koju sam na brzinu ubacila dvije majice, traperice i punjač. Imala sam dvadeset dvije godine i dijete u stomaku.
“Tata, molim te… samo me saslušaj”, rekla sam, a glas mi je pucao.
“Nemam šta slušat. Rekao sam ti za onog Jasmina da nije za tebe. Sad idi njemu.”
Samo to. Idi njemu.
A Jasmin je već tada nestajao. Kad sam mu rekla da sam trudna, šutio je cijelu minutu, gledao u pod i promrmljao: “Ne znam ja jesam li spreman za ovo.” Poslije se javljao sve rjeđe, pa nikako. Klasika, rekli bi ljudi. Meni tada nije bilo nikakva klasika. Meni se rušio život.
Te noći sam prespavala kod prijateljice Maje na kauču, s jaknom preko sebe i dlanom na stomaku kao da tako mogu zaštititi i sebe i nju. Da, znala sam da je curica. Već sam joj u sebi dala ime. Lejla.
Kad se rodila, imala sam 23 i 640 maraka na računu. Živjela sam u podstanarskoj garsonijeri u Tuzli, vlažni zidovi, prozor koji nije dihtao, grijanje na malu grijalicu što bi svako malo izbacila osigurače. Radila sam u pekari od pet ujutro. Lejlu bih ostavljala kod komšinice Fate dok ne završi smjenu, a poslije trčala po nju s vrećicom jučerašnjih kifli koje bih dobila da ne bacaju.
Bilo je dana kad sam jela samo paštetu i hljeb da njoj mogu kupiti pelene. Bilo je noći kad bi imala temperaturu, a ja sjedila kraj nje i plakala tiho da me ne čuje. Najgore nije bio ni umor, ni neimaština. Najgore je bilo ono kad dijete prvi put pita:
“Mama, a gdje je tvoj tata?”
Zaledila sam se. Imala je pet godina, crtala je kuću s četiri prozora i pored nje neku veliku porodicu.
“Daleko je”, rekla sam.
“A zašto nas ne zove?”
Na takva pitanja nema dobrog odgovora. Samo progutaš knedlu i kažeš nešto polovično, kukavički skoro.
Moji se nisu javljali. Ni za rođenje. Ni za rođendane. Ni kad sam preko rođake čula da mama zna gdje živim. Kao da sam umrla, samo što sam ostala živa da to osjećam.
Godine su prolazile. Promijenila sam tri posla. Čistila sam apartmane ljeti u Neumu, zimi radila u trgovini, vikendom peglala ljudima veš za dodatnu zaradu. Lejla je rasla brzo, pametna, osjetljiva, i nekako prerano ozbiljna. Kad bi vidjela da brojim sitno po stolu, pravila se da joj ne trebaju nove patike odmah.
To me ubijalo.
A onda, jednog novembarskog jutra, zazvonio je telefon. Nepoznat broj. Javila sam se usput, misleći da je zbog oglasa za posao.
“Amina?”
Srce mi je stalo. Mamin glas. Stariji, tiši, ali njen.
Nisam ništa rekla par sekundi.
“Otac ti je bolestan”, izgovorila je. “Ima moždani. Ne može sam. Ja… ja više ne mogu sve sama.”
Prvo što sam osjetila nije bila tuga. Bila je ljutnja, čista i vrela.
“Deset godina me nema za vas, a sad imate moj broj?”
S druge strane muk. Čula sam samo njeno disanje.
“Znam”, rekla je. “Znam da nema opravdanja. Ali molim te.”
Spustila sam slušalicu i odmah počela da se tresem. Lejla je sjedila za stolom i radila zadaću. Pogledala me i rekla: “Mama, jesi dobro?”
Nisam bila dobro. Bila sam opet ona cura pred vratima, s torbom i sramom koji nije bio moj.
Ipak sam otišla.
Kad sam ušla u kuću, sve je mirisalo isto. Stari ormar u hodniku, heklani miljei, lonac s grahom na šporetu. Samo je sve bilo manje nego što pamtim. Tata je sjedio u fotelji, iskrivljenog lica, mršav, s dekom preko koljena. Taj čovjek koji me izbacio sada nije mogao ni čašu podići bez pomoći.
Pogledao me i oči su mu se napunile suzama. Prvi put u životu sam vidjela da moj otac plače.
“Amina…”
Nije mogao dalje.
Mama je stajala iza njega, lomila prste. Htjela sam vikati. Htjela sam joj reći gdje je bila kad sam krvarila poslije poroda, kad nisam imala za režije, kad je Lejla imala bronhitis, a ja posuđivala novac od komšija. Htjela sam sve to istresti na sred sobe.
Umjesto toga, prišla sam i namjestila mu deku koja mu je spala s nogu.
Mrzila sam sebe zbog te nježnosti. A opet, nisam mogla drugačije.
Sljedećih mjeseci vozila sam ih doktorima, čekala po hodnicima bolnice, dizala recepte, kupovala terapije. Mama je jednom, dok smo prale suđe, tiho rekla:
“Oprosti mi. Bila sam kukavica.”
Naslonila sam tanjir na sudoper i gledala je ravno.
“Jesi”, rekla sam. “Bila si.”
Zaplakala je, onako ružno, iz stomaka. Nisam je zagrlila. Nisam još mogla.
Tata je jednom skupio snage i promucao: “Pogriješio sam. Kaznio sam te zbog svog straha… i svog obraza. A izgubio sam kćerku.”
To me slomilo više nego da je šutio.
Ne mogu reći da sam oprostila sve. To bi bila laž. Neke rane ne zarastu, samo naučiš živjeti da ne krvare svaki dan. Ali nisam ih ostavila. Ne zbog njih kakvi su bili. Nego zbog sebe i zbog Lejle, da jednog dana ne nosi isti kamen u grudima kao ja.
Danas moja kćer zna sve. I zna da sam se vratila ne zato što sam zaboravila, nego zato što nisam htjela postati ista kao oni.
Ali recite mi iskreno… biste li vi otvorili vrata onima koji su vas jednom otjerali?
Može li se porodica uopće ponovo sastaviti kad je jednom pukla na najsramniji način?