Počeli smo naplaćivati rodbini saunu – i tek tad sam shvatila koliko nas svi uzimaju zdravo za gotovo

Otvorim ja vrata od kuće u subotu navečer, nosim kese iz Konzuma, mrtva umorna, a iz dvorišta para k’o da smo otvorili toplice u Krapinskim. I čujem smijeh. Ne onaj normalan, nego onaj opušteni, bezobrazno opušteni smijeh ljudi koji troše tuđe i baš ih briga. Uđem iza kuće, a u našoj sauni sjede Martinov bratić Ivica, njegova žena Sanja, moja tetka Vesna i njen sin Dario. Svi unutra. Znoje se, loču pivo iz našeg frižidera i jedu ćevape koje sam ja spremila za nas dvoje. Ja stojim s kesama u rukama i gledam. Martin iza mene samo promrmlja: “Ma nemoj me zezati…” 😶

Kažem ja: “Dobro večer… Jel vi to ozbiljno?” A Vesna mrtva hladna kaže: “Pa kad već imate, šteta da propada.” Propada?! Ženo draga, nije to tegla ajvara pa da propadne. Martin je tu saunu radio skoro godinu dana. Vikendi, majstori, kreda, drvo, struja, izolacija, sve. Čovjek leđa uništio. Ja čistila, ribala, kuhala, kupovala ručnike posebno za goste. I nije problem da netko dođe. Problem je što nitko više nije ni pitao. Samo pošalju poruku: “Jesmo kod vas oko 6.” Ne “možemo li”, nego “jesmo”. K’o da smo wellness centar s familijarnim popustom.

U početku sam šutjela. Hajde, rodbina je. Danas ova sestrična, sutra onaj ujak, prekosutra Martinova sestra Ljiljana s mužem Mladenom i dvoje djece koja trče mokra po kući kao da su na ekskurziji. Odu, a iza njih tri pune vreće smeća, masni tanjuri, razvučeni ručnici, prazne boce i ona fina rečenica: “Joj, baš vam je lijepo, opet ćemo.” Ma hoćete, al’ malo sutra.

Kap koja je prelila čašu bila je kad sam prošle nedjelje našla moj skupi piling za tijelo otvoren u sauni i pola ga nema. Pitala sam u grupi familije tko je koristio, a Sanja napiše: “Ja malo, valjda nećemo cjepidlačiti.” Cjepidlačiti?! Ja gledam poruku i ne vjerujem. Martin samo sjedi, šuti, crven u licu. Onda je rekao nešto što nikad neću zaboraviti: “Ako smo im besplatni, nikad nas neće cijeniti.”

I tako smo nas dvoje sjeli za stol, otvorili bilježnicu i napravili cjenik. Da, cjenik. Sauna po osobi 15 eura. Ručnik 3. Klopa posebno: ćevapi, kobasice, salata, piće – sve fino napisano. Nismo stavili da zaradimo, nego da ljudima konačno uđe u glavu da sve ovo košta. Struja ne pada s neba, drva ne rastu sama u peći, a meso ne maršira samo iz mesnice u frižider. Martin je još u šali napisao na papir: “Obiteljski wellness, ali ne i humanitarna ustanova.” Ja sam plakala od smijeha i od muke istovremeno 😂

Kad smo to poslali u obiteljsku grupu, nastao je atomski udar. Ljiljana prva: “Vi ste stvarno počeli naplaćivati rođenoj familiji? Sram vas bilo.” Ivica je napisao: “Nismo znali da je kod vas ulaz kao u Banju Vrućicu.” A moja tetka Vesna, naravno, kraljica drame: “Pare vam važnije od krvi.” E tu sam pukla. Napisala sam: “Nisu nam pare važnije od krvi, nego nam je dosta da nas krv tretira kao budale.” Tišina. Ona grobna, neugodna. Znaš ono kad i mobitel izgleda uvrijeđeno.

Dva tjedna nitko se nije javio. Iskreno? Kuća nikad mirnija. Sauna čista, frižider pun, ja hodam po kući u pidžami bez da netko bane s rečenicom: “Mi smo bili u prolazu.” U prolazu? Kod nas se “u prolazu” ostajalo po 6 sati i pojelo pola zamrzivača.

Onda je došla nedjelja i zazvonilo je. Na vratima stoji Martinova mama Kata. Sama. Donijela kolač i sjela za stol. Gleda u šalicu kave i kaže: “Djeco, svi su se naljutili, ali… niste baš ni vi bez veze to napravili.” Ja šutim. Martin šuti. A ona nastavi: “Navikli su da imate i da dajete. I pretjerali su.” Meni knedla u grlu. Jer prvi put netko to kaže naglas.

Poslije su se polako počeli javljati i ostali. Prvo Dario, poslao poruku: “Teta, sori za onaj piling.” Htjela sam mu napisati Nobelovu nagradu za ispriku, ali sam samo stavila thumbs up. Onda Ivica: “Ako dođemo idući vikend, javimo ranije i donesemo meso.” Čekaj, MOLIM? Znači može se? Može se pitati? Može se donijeti svoje? Ma vidi čuda, civilizacija stigla i u našu familiju 😅

Prošli vikend su došli Ljiljana i Mladen. Najavili se. Donijeli piće, meso i čak nove ručnike. Sjeli smo, pričali normalno, bez preseravanja i bez osjećaja da nam netko kopa po džepu i živcima. Ljiljana me kasnije sa strane zagrlila i rekla: “Bila sam ljuta jer sam se prepoznala u tome.” E to me baš pogodilo. Jer istina boli, ali očito nekad mora lupiti po glavi kao mokar peškir.

I sad, iskreno, ne naplaćujemo više svakome sve. Ali cjenik još stoji u ladici. Kao uspomena. I kao podsjetnik da dobrota bez granica kod nas na Balkanu često ispadne pozivnica za bezobrazluk.

Jesmo li Martin i ja stvarno bili preoštri, ili je ovo jedini način da te i rođena familija počne poštovati?
Jeste li i vi morali napraviti “bezobrazan” potez da biste sačuvali mir u svojoj kući?