Godinama sam njegovao oca i odustao od svog života, a nakon sprovoda saznao sam da je kuću ostavio bratu koji me sada tjera van
“Ti ćeš se iseliti do kraja mjeseca, je l’ ti to jasno?” rekao je moj brat Dario naslonjen na štok od dnevne sobe, kao da priča o nekom tuđem stanu, a ne o kući u kojoj sam ja zadnjih sedam godina živio kao bolničar, kuhar, čistač i sin na dežurstvu.
Stajao sam kraj starog kredenca, još je mirisalo na svijeće sa sprovoda. Na stolu je bila šalica iz koje je otac zadnji put pio čaj. Nisam je imao snage oprati. Gledao sam Darija i stvarno nisam odmah shvatio što govori.
“Molim?”
“Kuća je moja. Sve piše. Ili prodajemo, ili ti idi. Nemoj da se razvlačimo.”
Tad mi je nešto puklo u prsima. Ne ono filmski. Tiho. Ružno. Kao kad ti pod nogama propadne daska za koju si mislio da te drži.
Moj otac Stjepan bio je bolestan dugo. Dijabetes, srce, pa moždani. Nakon moždanog više ništa nije bilo isto. Desna strana mu se jedva micala, govor mu se raspadao, a ponos ga je ubijao više nego bolest. Ja sam tada radio u skladištu građevinskog materijala u Sesvetama. Imao sam priliku prijeći u komercijalu, bolju plaću, službeni auto. Taman sam se tad i s Ivanom počeo ozbiljnije gledati.
Sve je stalo u tjedan dana.
Dario je već bio u Mostaru. Dobio posao, oženio se, napravio sebi život. Otac je za njega uvijek imao neko posebno lice. Kad bi Dario nazvao, glas bi mu omekšao. Kad bih ja nešto rekao, uvijek je našao zamjerku.
“Dario je snalažljiv. Dario zna s ljudima. Dario se izborio sam”, govorio je.
A ja? Ja sam ostao. Valjda sam bio budala. Ili sin. Ni danas ne znam.
U početku sam mislio, pomoći ću par mjeseci dok se ne oporavi. Ali mjeseci su postali godine. Ustajao sam noću kad bi ga uhvatio grč. Presvlačio posteljinu kad bi mu pobjeglo. Vodio ga na kontrole u Vinogradsku, čekao sate po hodnicima, nosio vrećice lijekova, plaćao dopunsko, režije, drva, majstore za krov. Kuća je propadala isto kao i on, samo tiše.
Ivana me čekala neko vrijeme. Onda me jedne večeri pitala:
“A gdje si ti u svemu ovome, Marko?”
Nisam imao odgovor.
Samo sam slegnuo ramenima i rekao ono što ljudi govore kad više nemaju šta pametno reći:
“Proći će.”
Nije prošlo. Otišla je. Ne zbog drugog čovjeka, nego zbog toga što mene više nije bilo. Bio sam tu, a nisam bio.
Otac mi nikad nije rekao hvala. Nekad bi me samo pogledao kad ga podignem s kreveta i promrmljao: “Spusti me, nisi nesposoban valjda.” Znao je biti gorak, nepravedan, težak. Ali bilo je i trenutaka kad bi me usred noći dozvao tiho, skoro dječački:
“Marko… jesi tu?”
“Jesam, tata.”
“Dobro.”
To “dobro” me držalo godinama. Jadno, znam. Ali tako je.
Dario je dolazio za Božić, možda za Veliku Gospu, nekad ni tad. Donio bi kilo kave, bocu rakije, potapšao oca po ramenu i pričao glasno o poslu, autu, planovima. Otac bi blistao. Kao da ja ne postojim.
Jednom sam, nakon što je Dario otišao, pitao oca:
“Je l’ ti stvarno ne vidiš tko je svaki dan uz tebe?”
Dugo je šutio. Onda je rekao:
“Ti si tu jer nemaš kud. Dario je napravio nešto od sebe.”
To me boljelo više nego išta. Više nego neprospavane noći, više nego kredit koji sam digao za novu peć, više nego trenutak kad sam prodao svoj auto da podmirim dugove za lijekove i režije.
Kad je umro, bio sam uz njega. Dario je stigao sat vremena kasnije. Ušao je u sobu, poljubio ga u čelo i počeo plakati tako glasno da su susjedi dolazili na vrata. Ja nisam mogao ni suzu pustiti. Bio sam prazan.
Pravi šok je došao tri dana nakon sprovoda, kod javnog bilježnika. Sjedeći na onoj tvrdoj stolici, slušao sam kako žena ravnim glasom čita da kuću, dvorište, štagalj i vinograd otac ostavlja Dariju. Meni ništa. Baš ništa. Ne ni nužni dio spomenut, ništa objašnjeno. Samo jedna rečenica na kraju: “Marku sam već dao dovoljno kroz život.”
Mislio sam da ću se onesvijestiti.
Pogledao sam Darija. Spustio je oči. Ni on, čini mi se, nije znao. Ali mu to nije smetalo dugo.
Već istu večer počeo je računati.
“Gle, Marko, najbolje da to prodamo. Podijelimo kako treba troškove što su bili i gotovo.”
“Kako podijelimo? Šta ćeš ti podijeliti? Nisi kupio ni tabletu za tlak.”
On je odmah planuo.
“Nemoj sad glumiti sveca! Nitko te nije tjerao da ostaneš.”
“Nije? A tko je trebao? Ti?”
Prišao mi je bliže, onako ukočen u vratu kako se uvijek ukoči kad laže ili se boji.
“Pravno gledano, ja sam vlasnik.”
Pravno. Kako hladna riječ. Kako prljavo zvuči kad se izgovori u kuhinji gdje si čovjeku kuhao juhu i prao krvave plahte.
Te noći nisam spavao. Sjedio sam u hodniku i gledao zid koji sam sam gletao kad je vlaga probila. Svaka pločica u kupatilu, svaka zakrpa na krovu, ograda koju sam farbao ljeti na plus 35, sve je bilo moje ruke. A opet, ništa moje.
Ujutro sam izvukao iz ladice fascikl. Računi. Uplatnice. Papiri od kredita. Nalazi. Poruke u kojima Dario piše: “Ne mogu sad doći” i “Snađi se ovaj tjedan”. Gledao sam to i ruke su mi se tresle. Ne od straha. Od nečeg gorčeg.
Nazvao sam odvjetnicu, Jasminu, koju mi je preporučio susjed Enes. Kad sam joj sve ispričao, kratko je šutjela pa rekla:
“Marko, nisi bez ikakvih prava. Samo si predugo šutio.”
To mi je odzvanjalo cijeli dan.
Možda sam stvarno predugo šutio. Ocu, Dariju, sebi. Možda ljubav prema roditelju ne bi smjela značiti da pristaneš biti izbrisan.
I recite mi iskreno, što biste vi napravili na mom mjestu? Biste li otišli iz kuće bez borbe ili biste prvi put u životu rekli dosta?