Otkazala sam vjenčanje kad sam shvatila da se ne udajem za čovjeka, nego za cijelu njegovu obitelj
“Ne možeš valjda zvati toliku rodbinu iz Travnika, a da ne pitamo nas”, rekla je Verica i povukla popis gostiju prema sebi kao da sam dijete koje se igra odraslih stvari.
Sjedila sam za njihovim stolom, u stanu na Trešnjevci, dok je miris sarme od jučer još stajao u zraku. Moje ruke su se tresle. Davor je sjedio pokraj mene, šutio i vrtio žličicu po šalici kave kao da se ovo njega ne tiče.
“To je moja tetka”, rekla sam tiho. “I moj kum od djetinjstva. Nisu to bilo kakvi ljudi.”
Verica je uzdahnula onako teško, demonstrativno.
“Dušo, moraš shvatiti kako to ide. Kad se udaješ u obitelj, ne radiš sve po svom.”
Udaješ u obitelj.
Ta rečenica me presjekla više nego da me opsovala.
Davor je konačno podigao pogled.
“Ma mama samo hoće pomoći. Nemoj sve odmah dramiti.”
Dramiti. Tu riječ je zadnjih mjeseci govorio sve češće. Kad sam rekla da ne želim restoran koji je izabrala njegova sestrična jer je preskup. Kad sam rekla da ne želim 280 ljudi na svadbi ako to ne možemo platiti. Kad sam rekla da ne želim živjeti kat iznad njegovih roditelja, u kući koju je njegov otac “već zamislio za nas”.
Sve je bilo moje kompliciranje. Njihovo petljanje je, navodno, bila ljubav.
U početku nisam to tako gledala. Kad me Davor zaprosio na Jarunu, plakala sam od sreće. Bio je nježan, stabilan, smiren. Mislila sam: evo ga, čovjek uz kojeg ću imati dom. Ja, koja sam odrasla uz majku Samiru i stalne račune na stolu, uz brigu hoće li grijanje izdržati zimu, sanjala sam samo malo mira.
A onda su počele sitnice.
“Verica je već našla salu.”
“Tata zna čovjeka za muziku, dobit ćemo popust.”
“Sandra kaže da vjenčanica ne smije biti uska, to nije za crkvu.”
“Mama misli da bi bilo pametno da odmah poslije svadbe uselimo gore, da ne bacamo novac na podstanarstvo.”
Svaki put isto.
“Mama misli.” “Tata kaže.” “Sandra je rekla.”
A što ja mislim?
To kao da nikoga nije zanimalo. Ni Davora.
Jedne večeri, dok smo bili kod mene u unajmljenom stanu u Dubravi, skupila sam hrabrost.
“Davor, meni ovo više nije normalno. Ja se osjećam kao gost u vlastitom vjenčanju.”
Nije odmah odgovorio. Samo je otkopčao sat i spustio ga na komodu.
“Pretjeruješ, Lejla. Stvarno pretjeruješ. Moji su takvi, uključe se, to je sve.”
“Nije sve. Tvoja mama zove restoran bez da mene pita. Tvoj tata govori gdje ćemo živjeti. Tvoja sestra mi šalje slike zavjesa za stan u koji nisam ni pristala useliti. Kako je to normalno?”
On se nasmijao, ali ne lijepo. Više onako, iz živaca.
“Pa nisu ti neprijatelji. Hoće nam dobro. Ti sve primaš preosobno.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“A ti? Ti meni hoćeš dobro?”
Tu je nastala tišina. Ona najgora. Kad već znaš odgovor, ali ipak čekaš da te možda razuvjeri.
Nije.
“Ne mogu ja sad protiv svojih roditelja zbog svake sitnice”, rekao je i slegnuo ramenima.
Zbog svake sitnice.
Moja granica je njemu bila sitnica.
Nekoliko dana poslije otišli smo pogledati taj kat iznad njegovih roditelja. Verica je već promijenila raspored namještaja. Na stolu je bio katalog kuhinja. Na krevetu u sobi zavjese koje je Sandra izabrala.
“Ovdje će vam biti divno”, rekla je Verica veselo. “A kad dođu djeca, ja sam odmah tu. Nećete morati brinuti.”
Djeca.
Stajala sam usred prostorije i gledala zidove obojene u breskvu, koje je netko drugi odabrao za moj navodni novi život. Davor me uhvatio za leđa i šapnuo:
“Vidiš da se trude. Reci nešto lijepo.”
Tad sam ga pogledala i prvi put nisam vidjela svog zaručnika. Vidjela sam sina koji nikad nije ni planirao otići od kuće, samo dovesti nekoga tko će se uklopiti.
Navečer sam sjedila sama u autu ispred zgrade i plakala tako da me boljela čeljust. Nisam plakala samo zbog njih. Plakala sam jer sam mjesecima sebe uvjeravala da će se nešto promijeniti ako budem dovoljno strpljiva, dovoljno razumna, dovoljno tiha.
Ali poslije vjenčanja bilo bi samo gore. To sam znala. Za restoran sam se još i mogla boriti. Za stolove, pjesme, broj kiflica. Ali kako se boriš za zrak u kući gdje svi imaju ključ osim tebe?
Sutradan sam došla kod Davora. Verica je bila tamo, naravno. Kao da je i to njezin sastanak.
“Moramo razgovarati”, rekla sam.
Davor je odmah napeto uzdahnuo.
“Ako je opet drama…”
“Nije drama. Prekidam zaruke.”
Verica je problijedjela.
“Molim?”
Ruke su mi se ledile, ali glas mi je bio miran. Čudno miran.
“Ne mogu živjeti ovako. Ne mogu ulaziti u brak u kojem o svemu odlučuju tvoji roditelji, a ti stojiš sa strane i govoriš da ja kompliciram. Ja ne tražim savršenstvo. Tražim partnera.”
Davor je ustao tako brzo da je stolica zaškripala.
“Ti stvarno ovo radiš zbog par nesuglasica?”
Pogledala sam ga i samo odmahnula glavom.
“Ne zbog nesuglasica. Zbog toga što me nikad nisi izabrao.”
Verica je nešto govorila, da sam nezahvalna, da danas cure neće obitelj, da ću se pokajati. Nisam više ni slušala. Skinula sam prsten i stavila ga na stol. Ruka mi je drhtala, da, ali nisam ga vratila nazad.
Kad sam izašla van, zrak je bio hladan i oštar. Prvi put nakon dugo vremena mogla sam normalno udahnuti.
Bolilo je. Strašno je bolilo. Voljela sam ga, na svoj način još ga i danas žalim. Ali još više bih žalila sebe da sam ostala.
Jer brak bez glasa nije brak. To je tiho nestajanje.
Jesam li trebala ranije otići, prije nego što me dovedu do ruba? I recite mi iskreno, može li ljubav opstati tamo gdje granice vrijede za sve osim za njegovu obitelj?