Kad mi je muž okrenuo leđa zbog našeg sina, zaklela sam se da ću mu vratiti zvuk svijeta
“Nemoj me gledati tako kao da sam ja kriva”, rekla sam kroz zube dok sam držala sina na prsima, a Jasmin je stajao kod vrata kao gost u vlastitoj kući.
Nije ništa rekao. Samo je spustio pogled na bebu, na naše dijete, i opet skrenuo oči. Kao da ga boli i sam pogled na njega.
Moj Amar je imao tri dana kad su nam u bolnici u Zagrebu rekli da je rođen bez ušnih školjaka i da je potpuno gluh. Sjećam se one male prostorije, mirisa dezinfekcije, mog mlijeka koje je probijalo kroz spavaćicu i doktoričinog tihog glasa koji je zvučao kao da dolazi iz bunara.
“Morat ćemo raditi dodatne pretrage. Postoje opcije, ali put će biti dug.”
Dug? Meni je već tada izgledalo kao da je stao cijeli život.
Jasmin je šutio do auta. A onda je lupio šakom po volanu.
“Zašto baš nama?”
To “nama” trajalo je kratko. Već nakon mjesec dana postalo je “tebi”.
Počeo je ostajati vani, vraćati se kasno, pa prespavati kod svog brata u Sesvetama. Kad bih ga pitala gdje je bio, govorio bi:
“Ne mogu ja ovo, Mirela. Ne mogu gledati kako ga svi sažalijevaju.”
Kao da je mene netko pitao mogu li.
Kad je Amar imao pet mjeseci, Jasmin je otišao. Nije bilo velike scene. Samo jedna sportska torba, dvije majice koje su ostale visjeti iza vrata i poruka na stolu: “Slat ću novac koliko mogu.”
Koliko može. To je bilo 150 eura prvi mjesec, pa ništa tri mjeseca.
Ostala sam sama u podstanarskom stanu u Dubravi, s bebom koja nije čula ni kad padne lonac ni kad zaplačem pored krevetića. A plakala sam često, samo tiho, da me susjeda Katica ne čuje i opet ne kaže pred ulazom:
“Jadno dijete, tko zna što je to Bog dao za neki grijeh.”
Taj dan sam je prvi put pogledala ravno u oči.
“Nije kazna. Dijete je. I zove se Amar.”
Ali ljudi vole gledati, šaptati, pitati ono najgore kao da imaju pravo. Na ulici su zurili u kapicu koju mu nisam skidala. U parku su majke odmicile djecu, ne sve, ali dovoljno da osjetim. Jedna je čak pitala može li to biti zarazno. Zarazno. Kao da mi je netko nož okrenuo u stomaku.
Nisam imala vremena raspadati se. Počela sam istraživati. Pregledi u Zagrebu, pa Split, pa Sarajevo jer mi je tetka Zlata rekla za jednog stručnjaka tamo. Vozila sam se autobusima s djetetom, torbom, papirima i onom mapom punom nalaza koju sam stiskala kao da je svetinja.
Prodala sam svoj zlatni lančić od krizme. Onda mamin prsten koji mi je ostao nakon njene smrti. Radila sam noću administraciju za jedan mali obrt, a danju učila osnove znakovnog jezika. Amar je rastao, a ja sam učila kako da mu kažem “mama”, “voda”, “voli te” rukama, očima, licem, cijelim tijelom.
I znate što? On je mene razumio bolje nego itko.
Kad je imao četiri godine, javili su nam iz jedne klinike u Beču da postoji mogućnost složenih operacija i ugradnje slušnog pomagala preko koštane vodljivosti. Rizici su bili veliki. Više zahvata. Nema garancije. Možda nikad ništa.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Amara kako diše i pitala se imam li pravo gurati ga u bol, u anestezije, u šavove, u oporavke, samo zato što ja želim da čuje.
Ujutro me pogledao i nasmijao se onim svojim širokim osmijehom. Dotaknuo mi obraz i pokazao znak za hrabrost koji smo sami izmislili.
Pristala sam.
Prva operacija trajala je šest sati. Sjedila sam u hodniku s plastičnom čašom kave koju nisam mogla prinijeti ustima. Ruke su mi se tresle. Kad je liječnik izašao i rekao da je zahvat prošao dobro, noge su mi se odsjekle. Doslovno sam sjela na pod.
Jasmin se pojavio tek pred drugu operaciju. Nazvao me iznenada.
“Čuo sam od Samire. Mogu li doći?”
Htjela sam reći ne. Htjela sam mu spustiti. Umjesto toga rekla sam:
“Dođi zbog sina. Ne zbog mene.”
Kad je ušao u sobu, Amar ga je gledao par sekundi, pa skrenuo pogled. To me boljelo više nego da ga je odgurnuo. Jasmin je prišao krevetu nespretno, kao stranac.
“Sine…”
Amar je podigao ruke i pokazao znak koji nije znao. Nije znao kako se kaže “otac koji je nestao”.
Jasmin je zaplakao. Prvi put sam ga vidjela da stvarno puca.
Rehabilitacija je bila gora nego operacije. Vježbe, kontrole, glavobolje, nervoza. Amar je bio zbunjen kad je prvi put dobio mogućnost registrirati zvuk. Nije to bio filmski trenutak, nije odmah čuo mene kako govorim i rekao “mama”. Ne ide to tako.
Trgnuo se na zvuk zatvaranja vrata. Počeo je plakati kad je pas zalajao ispred zgrade. Jednom je rukama pokrio glavu i tresao se jer mu je usisavač zvučao kao oluja. Danima sam ga smirivala, grlila, učila ga da svijet nije tišina, ali ni prijetnja.
A onda, jedno popodne, sjedili smo u kuhinji. Kuhala sam juhu. Žlica mi je ispala na pod.
Amar se okrenuo.
Samo se okrenuo prema zvuku, brzo, instinktivno.
Meni je sve stalo. Gledala sam ga, a on mene. Usne su mu zadrhtale. Prišla sam mu i šapnula, iako nisam znala koliko razumije:
“Jesi li čuo?”
Nije izgovorio ništa. Samo je kimnuo i naslonio čelo na moj stomak. Ja sam plakala njemu u kosu kao luda žena, iskreno, bez srama.
Danas Amar ima devet godina. Čuje dio svijeta, dovoljno da razlikuje moj glas, školsko zvono, smijeh druge djece. I dalje koristimo znakove. I dalje imamo terapije. I dalje osjetim poglede ljudi, samo sad drugačije. Kao da nas odjednom smatraju uspješnom pričom, a ne znaju koliko je krvi, duga i samoće ostalo iza toga.
Jasmin se pokušava vratiti u Amarov život. Ide polako. Nekad dođe po njega, nekad zakasni, nekad se stvarno trudi. A ja… ne znam može li se izdaja oprostiti kad te netko ostavi baš onda kad se rušiš.
Amar je dobio sluh, ali mi još učimo kako da čujemo jedni druge.
Recite mi iskreno, može li otac ikad popraviti ono što je slomio u najgorem trenutku?
I koliko biste vi mogli oprostiti nekome tko vas je ostavio kad vam je najviše trebao?