Trudna sam stajala pred sudom kad me žena zbog koje me muž ostavio zgrabila za kosu — a onda sam saznala da on privatno sjedi s čovjekom koji odlučuje o mom životu
“Lažeš!” viknula je Alma preko hodnika suda i krenula prema meni tako brzo da sam instinktivno stavila ruke na trbuh. Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće. Sjećam se mirisa ustajalog zraka, sivih pločica i pogleda ljudi koji su samo zastali, ali nitko nije odmah reagirao.
“Nemoj mi prilazit”, rekla sam tiho, više zbog bebe nego zbog sebe.
A onda me zgrabila za kosu.
Taj trenutak ne mogu zaboraviti. Jednom rukom sam držala trbuh, drugom sam pokušavala maknuti njezine prste. Čula sam samu sebe kako govorim: “Pusti me… molim te, trudna sam…” Netko je viknuo da zovu zaštitara. Netko je rekao: “Jesi li normalna, ženo?”
A moj muž Adnan? Stajao je dva koraka dalje. Nije me branio. Nije je ni odmah povukao. Samo je ponavljao: “Alma, stani… Alma, dosta…”
Tad sam, valjda prvi put do kraja, shvatila da je moj brak stvarno mrtav.
Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije, kad sam na njegovom drugom telefonu našla poruke. Nije to bio film, nije bilo neke velike scene s bacanjem stvari. Samo hladnoća. Na ekranu je pisalo: “Jedva čekam da više ne moraš glumiti muža.” Ispod srce. Njeno ime: Alma.
Kad sam ga pitala tko je ona, nije ni pokušao slagati.
“Zaljubio sam se”, rekao je, kao da govori da ide promijeniti gume na autu.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom u našem stanu u Tuzli, ispred mene šalica kave koju više nisam mogla okusiti. Rekla sam mu da sam trudna tek tjedan prije toga. Plakao je tad, od sreće, ili sam ja bar mislila da je od sreće. A sad me gledao kao problem koji treba riješiti.
“Ne mogu više ovako živjeti, Amila. Gušim se.”
Gušiš se? A ja? Ja sam povraćala svako jutro, radila skraćeno u apoteci, krpila račune, mislila kako ćemo kupiti krevetić. On je već imao drugi život.
Otišao je iz stana za tri dana. Ponio je odjeću, laptop i mirno rekao da će “sve riješiti civilizirano”. To njegovo civilizirano značilo je da prestane redovno davati novac, da mi ostavi kredit za kuhinju, i da njegovoj majci prepusti da me zove i govori kako “žena mora znati sačuvati brak”.
Moja mama Senada je tad došla iz Živinica i ostala sa mnom skoro mjesec dana. Spavala je na kauču i pravila mi juhu jer nisam mogla ništa jesti od stresa.
“Samo izdrži da rodiš živo i zdravo dijete”, govorila je.
Ali nije bilo lako izdržati. Na prvom ročištu Adnan je došao uredno obučen, namirisan, miran. Alma je sjedila ispred zgrade s cigaretom, kao da čuva teren. Gledala me od glave do pete i nasmiješila se onim sitnim, podlim osmijehom. Znate onaj osmijeh kad ti netko poručuje da uživa u tuđoj nesreći.
Tijekom postupka počele su mi neke stvari biti čudne. Njegov odvjetnik je unaprijed znao detalje koji još nisu bili službeno izneseni. Datumi su se pomicali njemu u korist. Jednom sam u obližnjem kafiću, slučajno, vidjela Adnana kako sjedi s čovjekom bliskim osobi koja predsjedava postupkom. Nisu bili sami. Smijali su se, tapšali po ramenu, kao stari znanci.
Možda bih i prešutjela da nekoliko dana poslije nisam od prijateljice iz općine čula isto: da Adnan “ima vezu” i da se po gradu priča kako preko privatnih poznanstava pokušava ublažiti sve što mu ne ide u prilog.
Kad sam to rekla svojoj odvjetnici Lejli, samo je spustila olovku i pogledala me ravno.
“Ako je to točno, ovo je ozbiljno. Ali moramo paziti kako ćemo dalje.”
Mene je bilo strah. Neću lagati. Nisam se bojala samo za presudu. Bojala sam se da sam sama protiv mreže ljudi koji jedni drugima čuvaju leđa. Kod nas to ide tiho, preko kava, kumstava, večera. I poslije svi peru ruke.
Napad u hodniku suda sve je promijenio. Zaštitar je konačno odvojio Almu od mene. Ruke su mi se tresle, a stomak mi se stvrdnuo od šoka. Završila sam na pregledu isti dan. Hvala Bogu, beba je bila dobro, ali ja nisam. Plakala sam od nemoći, od poniženja, od toga što me žena koja mi je uzela muža još imala potrebu fizički dotući.
Na sljedećem ročištu više nisam šutjela. Rekla sam sve. I za napad. I za strah. I za sumnju u njegove privatne veze koje bacaju sjenu na cijeli postupak. Glas mi je podrhtavao, ali nisam stala.
Adnan je gledao u stol.
Prvi put nije djelovao moćno. Djelovao je sitno.
Na kraju je sud donio odluku da za dijete mora plaćati mjesečnu alimentaciju. Nije iznos koji briše sve što je bilo, ali je barem priznanje da ne može pobjeći od odgovornosti. Almi su izrečene mjere opreza, zabrana približavanja i kontakta sa mnom.
Kad sam izašla iz zgrade suda, nisam osjećala pobjedu. Samo umor. Onaj duboki, ženski umor kad te život rastegne do kraja, pa ipak nekako stojiš. Stavila sam ruku na trbuh i prvi put nakon dugo vremena udahnula punim plućima.
Adnan je prošao pored mene bez riječi. Kao stranac.
A nekad sam mislila da ćemo zajedno birati ime našem djetetu.
Danas više ne molim da se išta vrati na staro. Samo se pitam koliko žena mora biti poniženo da bi ih netko ozbiljno shvatio.
Je li stvarno previše tražiti da te, kad si već slomljena, bar sustav ne gura još dublje?