Rekla sam mu da više ne mogu: dok sam noćima dojila našeg sina, njemu je smetala samo neoprana šalica u sudoperu
“Je l’ ti stvarno cijeli dan nisi stigla ni suđe oprati?”
To mi je rekao dok sam sjedila na kauču s mokrom majicom od mlijeka, naš sin Tarik na meni je konačno zaspao nakon skoro dva sata plača. Pogledala sam ga, pa sudoper, pa njega opet. U meni je nešto samo puklo, ali ne onako glasno. Više kao kad staklo napukne iznutra.
Stan je mirisao na prekuhanu juhu, pelene i umor. Bila su skoro tri popodne, a ja još nisam ni kosu svezala kako treba. Tarik je imao grčeve danima. Sisao bi, pa plakao, pa zaspao pet minuta, pa opet ispočetka. Ja nisam spavala više od sat i pol u komadu već tjednima.
A Mirza bi došao s posla, spustio torbu i prvo vidio mrvice na stolu.
“Nisam stigla”, rekla sam tiho.
On je uzdahnuo, onako nervozno, kao da i njega neko tlači.
“Pa dobro, Alma, ne može baš sve ovako stalno. Kuća nam je u rasulu. Samo to kažem.”
Samo to kažeš.
Te tri riječi su me pekle više nego išta. Jer nije on vidio moje ruke koje tresu dok nosim dijete i tanjur u isto vrijeme. Nije vidio kako jedem hladan burek iznad sudopera da ne probudim Tarika. Nije vidio da sam se prestala gledati u ogledalo jer nisam mogla podnijeti lice koje me gleda nazad.
Vidjela sam samo da mu nisam dovoljna. Ni kao žena, ni kao majka, ni kao domaćica.
Prvih mjesec dana nakon poroda svi su dolazili. Njegova mati, moja tetka, komšinica Sadeta. Donijele bi pitu, juhu, savjet, komentar. “Nosi ga previše.” “Pusti ga malo da plače.” “Dijete osjeti nervozu.” Kao da sam ja mašina pa trebam samo pritisnuti pravo dugme.
Kad bi vrata ostala zatvorena i kad svi odu, ostajali smo samo ja, dijete i tišina koja para uši.
I Mirza, koji je uvijek bio “umoran od posla”.
Ne kažem da nije radio. Radio je. Ustajao rano, vraćao se kasno, šutio uz telefon i vijesti. Ali kao da je očinstvo za njega počinjalo tek kad se nasmije bebi pet minuta, pa ga vrati meni čim zakmeči.
“Evo ga, opet traži tebe”, znao bi reći i već pružati Tarika prema meni.
Mene.
Sve je bilo mene.
Jedne noći, oko pola dva, Tarik je vrištao već sat vremena. Nosila sam ga po dnevnom, dojila, presvlačila, opet nosila. Mirza je ležao u sobi i okretao se.
“Možeš li ga ti malo uzeti? Samo deset minuta”, rekla sam.
Nije ni otvorio oči kako treba.
“Radim ujutro, Alma. Znaš i sama.”
Tu sam ga pogledala i osjetila kako mi lice gori.
“A ja ne radim?”
Ustao je nervozno.
“Nemoj sad dramatizirati. Samo kažem da moram biti funkcionalan.”
Ne znam šta me više zaboljelo. To “dramatiziraš” ili to što je za njega moje iscrpljeno tijelo bilo nešto normalno, nešto što se podrazumijeva.
Sutradan sam pokušala opet biti mirna. Oprala sam veš, usisala dio stana dok je Tarik spavao na meni u marami, skuhala rižu i piletinu. Kad je Mirza došao, rekao je:
“Mogla si bar prozore otvoriti, zagušljivo je.”
Spustila sam tanjur na stol tako jako da je zveknuo.
Tarik se trgnuo u ležaljci.
“Ne mogu više”, rekla sam.
Mirza me pogledao kao da prvi put čuje moj glas.
“Molim?”
“Ne mogu više sama. Ne mogu više dojiti, presvlačiti, nositi, kuhati, prati, slušati kako ništa nije dovoljno, i onda čekati da ti završiš s poslom da bi možda primijetio da i ja postojim. Ne mogu. Ako ti vidiš samo prašinu i suđe, onda ti mene uopće ne vidiš.”
Šutio je.
Prvi put baš šutio. Bez obrane, bez onog njegovog “ma nisam to tako mislio”.
Meni su suze same krenule. Ružno, nekontrolirano. Nisam plakala tiho. Tresla sam se.
“Nekad poželim otići kod mame samo da jednu noć spavam”, rekla sam. “I znaš šta je najgore? Što se onda osjećam krivo zbog toga.”
Mirza je sjeo. Laktove je naslonio na koljena i dugo gledao u pod.
“Ja sam mislio…” počeo je pa stao.
“Šta si mislio?”
Progutao je knedlu.
“Mislio sam da ti to bolje znaš. Da sam ja smotan s njim. I… da ako radim i donosim platu, da pomažem kako trebam. A u stvari sam bio odsutan. Baš odsutan.”
Nisam mu odmah povjerovala. Iskreno, nisam. Previše sam noći provela sama da bi jedna rečenica sve popravila.
Ali te večeri je prvi put sam okupao Tarika. Nespretno, ukočeno, voda mu je bila skoro prehladna pa sam ga opomenula, normalno. Iznervirao se, pa opet pokušao. Kad je mali zaplakao, nije ga odmah vratio meni. Ljuljao ga je po sobi i tiho govorio: “Hajde, sine, hajde s babom… tu sam.”
Stajala sam na vratima kuhinje i prvi put nakon dugo vremena nisam osjetila samo ljutnju. Osjetila sam i tugu za svim što smo mogli biti od početka.
Narednih dana nije postao drugi čovjek preko noći. I dalje bi zaboravio pelene kupiti. I dalje bi pitao gdje je čista benkica kao da ih ja rađam u ladici. Ali počeo je ustajati subotom rano da ja odspavam. Počeo je prati suđe bez da ga molim. Počeo je pitati: “Jesi jela?” i to je, smiješno možda, meni zvučalo kao ljubav.
Najviše me slomilo kad je jedne večeri rekao:
“Oprosti što sam te pustio da misliš da si sama.”
Nisam tad ništa rekla. Samo sam sjela i zaplakala opet, tiše nego prošli put.
Nismo mi sad savršeni. I dalje se zakačimo. I dalje nekad osjetim onaj stari bijes kad krenem sama po stanu, a Tarik plače. Ali sad Mirza češće ustane prije nego što ja išta kažem.
Možda brak nekad ne pukne od jedne velike stvari, nego od hiljadu sitnih trenutaka kad se jedan čovjek osjeti nevidljivo. A možda se i spašava isto tako, sitno, polako, iz dana u dan.
Jeste li se i vi ikad osjećali potpuno sami pored osobe koju volite?
Koliko puta žena mora reći da ne može više, prije nego je stvarno netko čuje?