Kad sam otjerala dadilju iz kuće, nisam znala jesam li spasila brak ili ga sama počela rušiti
“Ma ne gledaj me tako, Ivana, ispada da ne smijem ni sjesti za stol u vlastitoj kući”, rekao je Marko i spustio čašu malo jače nego što je trebao.
Amina je stajala kraj sudopera, s mojom mlađom kćeri u naručju, i pravila se da ne čuje. Ali čula je. Svi smo čuli. Samo su djeca za stolom još nešto mrmljala oko palačinki, kao da se ništa ne događa.
Ja sam šutjela par sekundi, ono kad osjetiš da ćeš ili zaplakati ili reći nešto što više ne možeš vratiti.
“Ne gledaš ti nju kao stolicu, Marko. I nemoj mene praviti ludom.”
Sve je krenulo tri mjeseca ranije, kad sam se vratila na posao nakon porodiljnog. Radim u knjigovodstvu u jednoj firmi u Zagrebu, osam sati na papiru, a u stvarnosti deset. Majka mi je u Sisku, njegova u Mostaru, obje već umorne i sa svojim problemima. Vrtić radi do četiri, ja često zapnem do pet, nekad i duže. Jednostavno nismo više stizali.
Amina nam je došla preko preporuke susjede. Dvadeset i šest godina, mirna, uredna, iz Bosne, živjela kao podstanarka dvije ulice dalje. Djeca su je zavoljela odmah. Naš Luka, koji inače ne ide nikome, prvi joj je sjeo u krilo. Petra je nakon dva dana tražila da joj baš Amina čita priču za spavanje.
I ja sam u početku odahnula. Dođem doma, stan sređen, djeca okupana, ručak podgrijan. Čak bi mi nekad ostavila kavu u džezvi i poruku: “Ivana, popij dok je topla, danas si zvučala umorno.” Tko to danas radi?
Možda je problem baš tu počeo. U toj njenoj pažnji. U tome što je vidjela stvari koje moj muž i ja više nismo stizali vidjeti jedno kod drugoga.
Prvi put me presjeklo kad sam ranije došla s posla. Čula sam smijeh iz kuhinje prije nego što sam otključala vrata. Onaj opušteni, domaći smijeh. Marko je sjedio za stolom u majici, Amina mu je točila juhu, a on joj je pričao nešto o svom šefu i imitirao ga. Ona se nasmijala i dotaknula ga po ramenu, onako usput, prirodno. Možda i previše prirodno.
Kad sam ušla, oboje su zašutjeli.
“O, uranila si”, rekla je Amina.
Uranila si. Kao da sam gost u vlastitoj kući.
Marko je odmah rekao: “Nemoj sad ono što mislim da ćeš misliti. Jeli smo s djecom, ništa posebno.”
Ništa posebno. To je kasnije postala njegova omiljena rečenica.
Počela sam primjećivati sitnice. Kako joj Marko nosi teške vrećice iz trgovine iako meni često kaže da će “poslije”. Kako joj je jednom popravio punjač, drugi put odvezao bicikl na servis. Kako zna što ona pije od kave. Kako je ona znala da njega boli želudac prije nego što sam ja skužila.
Jedne subote sam prala veš i iz Markove jakne ispao je račun iz pekare. Dvije kave za van i dva bureka. U 10:12. Ja sam tada bila na roditeljskom u vrtiću, a Amina je taj dan trebala ostati s djecom doma.
Pitala sam ga navečer.
“Jesam, otišli smo do pekare s klincima. Šta sad?”
“Na računu su dvije kave, Marko. Djeca ne piju kavu.”
On je kolutao očima kao da sam najdosadnija žena na svijetu.
“Popili smo kavu ispred. Amina je bila umorna. Stvarno praviš problem ni iz čega.”
Ni iz čega. A meni je srce već tjednima tuklo kao ludo svaki put kad bih vidjela njih dvoje u istoj prostoriji.
Najgore je bilo što nisam imala ništa konkretno. Nikakvu poruku, nikakav poljubac, ništa što bi me opravdalo. Samo pogled. Samo energiju. Samo onaj osjećaj u stomaku koji ne prestaje.
Počela sam biti odvratna, znam. Provjeravala sam mu mobitel dok se tuširao. Njoj sam krišom gledala torbu dok bi vodila djecu u park. Nisam našla ništa. I to me još više izluđivalo.
Onda je došla ta večer s palačinkama.
Petra je prosula sok, Luka je plakao jer je htio baš plavi tanjur, ja sam kasnila s obračunima, glava mi je pucala. Marko je došao doma dobro raspoložen, previše dobro raspoložen. Donio je Amini neku čokoladu iz benzinske.
“Zna da voliš s lješnjacima”, rekao je i bacio joj preko stola.
Meni nikad ništa ne donese bez razloga. Ne sjećam se kad je zadnji put.
“Baš lijepo”, rekla sam. “Još joj samo kupi cvijeće.”
Amina je spustila pogled. Marko se nasmijao onim kratkim, nervoznim smijehom.
“Prestani više. Djeca su tu.”
“Ne, ti prestani mene uvjeravati da sam luda!” povisila sam glas. “Vidim kako je gledaš. Vidim kako ona tebe čeka kad dolaziš. U mojoj kući, Marko. Pred mojom djecom.”
Tišina. Ona teška, ljepljiva.
Amina je prva progovorila, tiho.
“Ivana, nikad vam nisam htjela ništa loše.”
“Ali jesi li htjela njega?” izletjelo mi je.
Odmah sam vidjela da sam pretjerala. Njoj su oči zasuzile, ali nije planula. Samo je spustila dijete iz naručja, skinula pregaču i rekla:
“Neću sutra doći. Ni ikad više. Ovo mi ne treba.”
Marko je skočio.
“Jesi li ti normalna?” vikao je za mnom kad sam otišla u sobu. “Žena nam je držala kuću na okupu, a ti si sve razbila jer si nesigurna!”
Nesigurna. Ta riječ me boljela više nego da me opsovao.
Sutradan je stvarno poslala poruku da daje otkaz. Kratko, pristojno. Poželjela je djeci sve najbolje. Petra je plakala jer “Amina više ne dolazi”, a Luka je dva dana pitao kad će teta opet doći.
Marko i ja od tada pričamo normalno, ali nekako preko stakla. On tvrdi da među njima nije bilo ničega. Kaže da sam od umora i pritiska počela vidjeti neprijatelja tamo gdje ga nema. Možda i jesam.
Ali nekad, kad ga uhvatim kako navečer šuti i gleda u prazno, pitam se misli li na tu nepravdu koju sam napravila… ili na nju.
I evo, mjesec dana kasnije, još ne znam jesam li osjetila istinu prije svih ili sam vlastitim strahom istjerala jedinu osobu koja nam je tada stvarno pomagala.
Recite mi iskreno, može li žena baš toliko umisliti neke poglede i sitnice, ili intuicija rijetko vara kad ovako zaboli?
Bih li trebala tražiti oprost… ili sam ga zapravo trebala tražiti od same sebe mnogo ranije?