Spakirala sam sina i otišla: Voljela sam muža koji je govorio istinu, ali nas je ta ista istina ostavila bez kruha i bez mira
“Neću im se ulizivati, jesam ti rekao ili nisam?” vikao je Alen tako glasno da se Amar trgnuo na kauču i ispustio autić na pod.
Stajala sam kraj sudopera, mokrih ruku, i gledala u račun za struju koji je virio ispod zdjele s voćem. Kasnio je pet dana. Vrtić nismo platili. Stanodavka mi je tog jutra poslala poruku: “Lejla, molim te javi kad će najam.” Srce mi je tuklo u grlu.
“Ne govorim ti da se ulizuješ”, rekla sam tiše nego što sam htjela. “Govorim ti da imamo dijete. Da imamo račune. Da ne možemo svaki put isto.”
On je stajao nasred kuhinje, crven u licu, još u radnoj jakni. “I što ti hoćeš? Da šutim dok direktor uzima dnevnice na crno, a ljudima skida sate? Da gledam i pravim se mutav?”
Amar je iz dnevnog boravka prošaptao:
“Mama… zašto tata opet viče?”
U tom trenutku mi se nešto slomilo. Ne naglo. Više kao kad se konac dugo tare, pa samo popusti.
U početku sam ga zbog toga i voljela. Ne zbog svađe, nego zbog toga što se nije bojao. Kad smo se upoznali, radio je u jednoj firmi u Sesvetama i prvi put sam ga čula kako govori: “Ako svi šute, zato nam i jest ovako.” Mislila sam, evo čovjeka s kičmom. Nije kukavica, nije ljigavac, nije od onih koji klimaju glavom svemu.
I stvarno, Alen nije znao šutjeti. Ako bi vidio da skladištar radi prekovremene koji mu nisu upisani, on bi prvi išao pitati zašto. Ako bi se novom dečku na određeno obećavala jedna plaća, a isplaćivala druga, Alen bi dizao glas. U početku sam bila ponosna.
Poslije sam počela brojati mjesece između njegovih otkaza.
Prva firma ga je otpustila uz otkazni rok. Došao je doma i rekao: “Neka su. Bar nisam bio njihov pas.” Druga mu nije produžila ugovor. Treću je sam napustio nakon svađe s voditeljem jer, kako je rekao, nije htio biti dio “korumpiranog cirkusa”.
A ja sam svaki put sjedila za stolom s digitronom, kreditnom karticom i onim groznim osjećajem u želucu. Moja plaća u državnoj firmi bila je sigurna, ali tanka. Dovoljna da živimo skromno kad je i on radio. Bez njegove plaće, svaki mjesec je bio krpanje. Malo kasni internet, malo vrtić, malo posudba od mame, malo od tate. Jednom mi je mama iz Travnika poslala 200 eura i napisala samo: “Za Amara. Ne vraćaj sad.” Plakala sam u WC-u na poslu da me kolegice ne vide.
Alen je govorio da ga više ne podržavam.
“Ti bi najradije da budem kao svi oni, da šutim i saginjem glavu.”
“Ja bih najradije da Amar ne sluša kako se svađamo svaku večer”, odbrusila sam mu jednom.
On me tada pogledao kao da sam ga izdala.
“Znači, novac ti je važniji od obraza.”
Ta rečenica me boljela više nego što sam pokazala. Jer nije bilo istina. Nije meni novac bio važniji od obraza. Meni je bilo važno da dijete ima doručak, da ne stresem svaki put kad zazvoni mobitel, da ne molim stanodavku da pričeka još tri dana.
Ali njemu kao da to više nije dopiralo. Kao da je ratovao s nekim nevidljivim neprijateljem, a mi smo samo stajali sa strane i primali udarce.
Zadnja svađa bila je najgora.
Rekli su mu da mu možda ipak produže ugovor ako “malo smiri pristup”. Nije se tražilo da laže. Nije se tražilo da potpisuje kriminal. Samo da ne ulazi u svaku bitku kao da je posljednja na svijetu.
Rekla sam mu:
“Alene, idi sutra, razgovaraj normalno. Zbog nas. Ne zbog njih.”
On je tresnuo šalicom o stol toliko jako da se odlomila ručka.
“Neću se ponižavati! Neću moliti! Znam što sam vidio i neću šutjeti!”
Amar je počeo plakati u sobi. Otišla sam do njega, sjela na krevet i privukla ga sebi. Drhtao je. Imao je samo pet godina i već je znao prepoznati po zvuku kad će tanjur puknuti, a kad će vrata zalupiti.
Pitao me:
“Je l’ tata ljut na mene?”
E tu sam pukla. Ne pred Alenom. U sebi.
Te noći nisam puno govorila. On je hodao po stanu, psovao firmu, državu, ljude bez kičme. Ja sam otvorila ormar, izvadila putnu torbu i počela slagati Amarove majice, trenerke, pidžamu, inhalator, omiljenog plišanog psa. Ruke su mi se tresle, ali glava mi je prvi put nakon dugo vremena bila čudno mirna.
Kad je vidio torbu, ukočio se.
“Što to radiš?”
“Odlazim kod svojih. Na neko vrijeme.”
“Ozbiljno? Zbog ovoga?”
Pogledala sam ga ravno.
“Ne zbog ovoga. Zbog svega.”
Šutio je par sekundi, a onda se nasmijao onim gorkim, nevjernim smijehom.
“Aha. Znači ipak ti je lakše pobjeći nego imati muža koji ima stav.”
“Ne”, rekla sam. “Teže mi je ostati s mužem koji svaki put bira rat, pa makar mu obitelj gorjela iza leđa.”
Nije me zaustavio. To me, iskreno, dokrajčilo više od svih svađa. Samo je stajao kraj stola, tvrd, uvrijeđen, kao da sam ja njemu nešto uzela, a ne on nama mir.
Kod mojih je bilo tijesno. Amar i ja spavali smo u mojoj staroj sobi, među požutjelim knjigama i ormarom koji i dalje škripi isto kao kad sam imala sedamnaest. Mama je kuhala tiho, tata je šutio više nego inače. Nitko me nije pitao puno. Valjda su i sami vidjeli sve na mom licu.
Alen je prva dva dana slao poruke samo o sebi. “Nisi me razumjela.” “Jednog dana ćeš vidjeti da sam bio u pravu.” “Neću se prodati.”
Tek treći dan je pitao za Amara.
To me presjeklo.
Jer ja i dalje znam da on nije loš čovjek. Nije lijenčina, nije prevarant, nije kockar, nije netko tko nas nije volio. Volio nas je. Samo je valjda više volio borbu nego mir. Više svoj prkos nego našu sigurnost. A s takvim čovjekom… koliko dugo možeš graditi bilo što?
Ponekad se pitam jesam li ga izdala kad sam otišla. A onda se sjetim sina koji šapuće: “Mama, zašto tata opet viče?”
Recite mi iskreno, koliko se dugo zbog principa treba trpjeti kaos u vlastitoj kući? I gdje je granica između dostojanstva i tvrdoglavosti?