Preselili smo se na obalu po mir, a završila sam kao besplatna spremačica i kuharica cijeloj rodbini
“Ma daj, Senade, reci im ti da nisam ja hotel!” viknula sam iz kuhinje dok mi je lonac kipio, a u sudoperu se naginjala planina tanjura od ručka za dvanaest ljudi.
On je sjedio vani, pod tendom, s njegovim amidžićem Emirom i mojim bratićem Davorom, uz pivo i glasni smijeh, kao da se ništa ne događa.
Samo je okrenuo glavu prema meni i rekao:
“Smiri se, Anela. Došli su na par dana.”
Na par dana. Tako je počelo prvi put. Onda drugi. Onda cijelo ljeto.
Kad smo se Senad i ja preselili iz Sarajeva u kuću kraj Makarske, mislila sam da ćemo napokon živjeti mirno. Nema trube ispod prozora, nema utrke na posao, nema gužve, nema onog osjećaja da stalno kasniš za vlastitim životom. Kuća nije bila velika, ali je imala dvorište, smokvu, stari kameni roštilj i pogled na more koji me prvi mjesec znao rasplakati od sreće.
Govorila sam svima:
“Dođite nam, vrata su vam otvorena.”
Nisam znala koliko će me te moje riječi koštati.
Prvo su došli Senadova sestra Meliha s mužem Zoranom i dvoje djece. Onda moja sestrična Ivana s dečkom Filipom. Onda njegova tetka Zumra, pa njezina kći Lejla, pa neki rođak kojeg sam vidjela dvaput u životu, ali je znao reći: “Pa svoji smo.”
I svi su dolazili s istom rečenicom:
“Ma nećemo vam smetati, snaći ćemo se mi.”
Snašli bi se tako da ja u šest ujutro idem po kruh, slažem doručak, kuham kavu u tri ture, perem ručnike, kupim mokre kupaće po ogradi, brišem pijesak s poda, pripremam ručak, pa večeru, pa opet suđe. Kad bi netko i pitao treba li pomoći, to bi bilo onako usput, dok već ustaje od stola.
“Treba li šta?”
A kad kažem: “Treba, pokupi čaše i ubaci ručnike u mašinu”, odgovor je bio smiješak.
“Joj, ne znam ti ja tu mašinu.”
Senad? On bi ih vodio na plažu, na pivo u konobu, navečer bi se pekla riba i pričale priče do ponoći. Svi bi govorili kako smo divni domaćini. Kako je kod nas toplo. Kako se kod nas čovjek osjeća kao kod svoje kuće.
E pa baš to je i bio problem. Osjećali su se kao kod svoje kuće, a ponašali se kao da ja nisam osoba nego usluga.
Jedno jutro sam se probudila i nisam mogla ustati. Doslovno. Ruke su mi bile teške, glava mi je pucala, srce lupalo kao ludo. U kuhinji sam čula Melihoinu djecu kako viču da su gladna, a vani Senad govori:
“Pusti Anelu, umorna je.”
Pusti Anelu? U tom trenutku sam prvi put osjetila bijes jači od umora.
Ustala sam, došla na terasu raščupana, u staroj majici, i rekla:
“Od danas više ne kuham za deset ljudi. Tko je gladan, nek otvori frižider i nek napravi sebi. Tko spava ovdje više od dvije noći, pere svoje ručnike i sudjeluje u kući. I da, nitko više ne dolazi bez dogovora sa mnom.”
Muk.
Čak su i djeca zastala.
Zumra me pogledala kao da sam je ošamarila.
“Anela, pa šta ti je? Mi smo ti familija.”
“Baš zato ovo i govorim. Da ste mi stranci, davno bih vas poslala u apartman.”
Senad je naglo ustao.
“Morala si ovo pred svima?”
“A kad sam trebala? Dok ti ispijaš treće pivo i govoriš kako ćemo lako?”
Vidjela sam kako mu se vilica stegla. Prišao mi je bliže i tiše rekao:
“Sramotiš me.”
To me zaboljelo više nego išta.
“Ne, Senade. Ti mene sramotiš već mjesecima. Ja ovdje crkavam, a ti glumiš domaćina.”
Ivana je spustila pogled. Lejla je promrmljala da je možda stvarno pretjeralo. Zoran je šutio, onako nelagodno, kao čovjek koji zna da žena unutra radi više od svih njih skupa, ali neće prvi reći.
Taj dan nitko nije pričao normalno. Ručak nisam skuhala. Meliha je naručila pizze i to je prvi put da sam sjela za stol kao gost u vlastitoj kući. I prvi put sam vidjela koliko su izgubljeni bez nekoga tko sve drži na leđima.
Navečer smo se Senad i ja posvađali gore nego ikad.
“Ti si pretjerala”, rekao je.
“Jesam. Jer sam šutjela predugo.”
“Ljudi će pričati.”
“Neka pričaju. Hoće li i oprati posteljinu za njima?”
On je šetao po sobi, nervozan, pa stao kraj prozora.
“Meni je drago da nam dolaze. Kuća je živa.”
“A ja? Jesam li ti živa? Jesi li mene pogledao ovih mjeseci?”
Tu je zašutio. Samo je spustio glavu. I to njegovo spuštanje glave me slomilo više nego da je vikao.
Sutradan sam uzela bilježnicu i napisala jednostavno: tko dolazi, mora se najaviti. Maksimalno tri noći. Svaka odrasla osoba sudjeluje u kući. Jedan obrok kuham ja, za ostalo se dogovaramo. Nema ostavljanja djece meni bez pitanja. Nema dolaska “usput”.
Zalijepila sam to na frižider.
Bilo me sram, iskreno. Kao da sam postala ona hladna žena o kojoj se kasnije šapuće po familiji. Ali kad je Meliha pročitala, samo je rekla:
“Možda si ovo trebala i ranije.”
Nisam očekivala to od nje.
Najviše me iznenadio Senad. Tri dana je bio tvrd, povučen, ljut. A onda je jedne večeri sam pokupio suđe sa stola, upalio mašinu i rekao:
“Za vikend zove Harisa da ne dolazi. Rekao sam mu da nismo slobodni.”
Samo sam ga gledala.
Nije to bilo veliko izvinjenje. Nije bilo filma, suza ni neke velike rečenice. Ali za njega je to bilo puno.
Ipak, šteta je ostala. Neke rođake sam nakon toga viđala rjeđe. Čula sam i komentare. Da sam se “umislila otkad živim na moru”. Da mi je teško skuhati za svoje. Da nisam više ona stara Anela.
Možda i nisam.
Jer ona stara Anela bi opet pregorjela samo da svi drugi budu zadovoljni. Ova nova zna da mir u kući ne vrijedi ako ga ja plaćam vlastitim zdravljem.
Recite mi iskreno, jesam li stvarno bila prestroga ili sam samo prekasno rekla ono što je odavno trebalo biti jasno?
Koliko čovjek treba trpjeti za familiju prije nego što počne gubiti sebe?