Kad su mi pokucali na vrata u ponoć, shvatila sam da sigurnost nekad dođe s istom jezom kao i prijetnja

Kad ti netko u ponoć lupa na vrata kao da nosi ovrhu, a ne “dobru namjeru”, vjeruj mi, srce ti ne kuca nego radi techno. Ja bosa, u staroj majici od Dinama, kosa ko metla, gledam kroz špijunku i vidim Mirzu, Zorana i još jednog lika kojeg znam samo iz viđenja iz kafića kod autobusne. I Mirza mrtav hladan kaže: “Ne boj se, mi smo tu da te zaštitimo.” A meni se želudac okrenuo. Ma bravo, evo me baš mirna kad mi trojica muškaraca stoje pred vratima u ponoć i govore da me štite. 😐

Sve je krenulo prije par dana kad sam se posvađala s bivšim, Damirom. Nije me udario, da se razumijemo, ali onaj njegov način da stane preblizu, da ti govori kroz zube, da ti uzme mobitel iz ruke “da se smiriš”… ma znate ono kad te netko ne dira, a opet ti cijelo tijelo viče bježi. Rekla sam mu da je gotovo, da neću više živjeti na iglama, i otišla kod mame u stan na dva dana da se saberem. Mama, naravno, odmah drama: “Jesam li ti rekla za njega? Fina košulja, a duša kratka.” Hvala mama, sad mi je baš lakše.

Problem je što kod nas ništa ne ostane između dvije osobe. Kod nas se veza raspadne, a selo, zgrada, rodbina, kumovi i pola Facebooka imaju sjednicu. Moj brat Haris je čuo da je Damir dolazio pred zgradu i odmah je, bez da me pita, nazvao Mirzu. Mirza je od onih likova što “rješavaju stvari”. Zna svakog, svakome je nešto “sredio”, hoda kao da posjeduje i ulicu i zrak. Ljudi ga poštuju, ali onako… poštuju ga da ga ne naljute. Kužite tip.

Kad sam otvorila vrata samo onoliko koliko lanac dopušta, Mirza se naslonio i rekao: “Slušaj, Damir više neće prilaziti. Mi smo mu objasnili.” Ja pitam: “Tko smo to mi?” Kaže Zoran iza njega, mrtav ozbiljan: “Tvoji.” E tu me presjeklo. Jer kad ti netko kaže “tvoji”, a nisi ih zvala, nekako shvatiš da više nije pitanje što želiš, nego što su drugi odlučili za tebe.

Pitala sam Harisa jesu li oni normalni. On meni preko telefona: “Pa šta hoćeš? Da čekamo da te lik satjera u kut? Ovako zna da nisi sama.” Rekla sam mu: “Ja nisam tražila vojsku, tražila sam mir.” A on meni: “Mir se kod nas, seko, nekad mora pokazat zubima.” Ma daj molim te, kao da živimo u kaubojskom filmu, samo bez konja i sa lošijim asfaltom.

Sljedeći dan me zove Damirova sestra Ivana, plače. Kaže da su Damira presrela ta trojica kod kladionice, nagurali ga uza zid i rekli da će “nestat” ako se još jednom pojavi blizu mene ili moje obitelji. Meni se ruke odsjekle. Nisam plakala od sažaljenja prema njemu, nego od šoka. Jer sam odjednom shvatila da sam postala razlog zbog kojeg se ljudi međusobno love po ulici. I sad ispada da sam sigurna, ali ne zbog pravde, nego zato što se netko nekoga više boji. Kakva je to sigurnost?

Mama je, naravno, imala svoj komentar: “Nek su mu rekli. I meni je dosta više muškaraca koji glume mangupa.” A ja sjedim za stolom, hladna kafa, burek od jučer, glava puca, i govorim: “Mama, a šta kad sutra Mirza odluči da i meni treba objašnjenje?” Ona je zašutjela. To je bio prvi put da sam vidjela da je i nju malo strah onoga što je zazivala.

Najgore od svega? Kad je Mirza opet došao, ovaj put samostalno, donio je kesu mandarina i rekao: “Ne moraš se zahvaljivat. Mi pazimo svoje.” Pazimo svoje. Ta rečenica me proganja od tad. Jer zvuči toplo, domaće, skoro obiteljski… a ispod toga stoji poruka da pripadaš nekom krugu, nekoj sili, nekom načinu rješavanja stvari koji nisi birala. Kao da ti netko vrati osjećaj sigurnosti, ali ti usput uzme slobodu da sama odlučiš kako ćeš se braniti.

Ja znam da me Damir plašio. Znam i da nisam htjela opet drhtati kad čujem lift u zgradi. Ali isto tako znam da me užasava kad zaštita počne zvučati isto kao prijetnja. Jedan te steže šutnjom i kontrolom, drugi “brigom” i zastrašivanjem. I gdje sam tu ja? Gdje je ono obično, normalno pravo da kažeš: ne želim ni jedno ni drugo, samo hoću da me se ostavi na miru?

Na kraju sam prijavila sve. I Damira zbog uznemiravanja, i rekla policiji za Mirzu i ekipu. Haris se naljutio, danima mi nije pričao. Kaže da sam izdala svoje. A ja samo gledam u njega i mislim, ako me voliš, zašto mi nisi vjerovao kad sam rekla da ne želim da itko ratuje u moje ime?

Evo, stvarno me zanima… jesam li luda što ne mogu prihvatiti “zaštitu” koja dolazi kroz strah? Ili je kod nas stvarno došlo vrijeme da te ljudi brane tako da ti se i od branitelja ledi krv? 🤦‍♀️💔

Biste li vi šutjeli i pustili da vas “čuvaju”, ili biste sve prijavili pa makar vas pola familije gledalo kao izdajicu?