Kad sam rekla da me svaku večer prati mračna figura kroz kvart, otac me poslao liječniku — a tek me majčina tišina slomila više od svega
“Opet je bila tamo”, rekla sam čim sam ušla u stan, a glas mi je pukao već na prvoj riječi.
Mama je dizala grah sa štednjaka, a tata je sjedio za stolom i listao račune. Miris zaprške se širio po kuhinji, radio je tiho svirao nešto staro od Halida, i sve je izgledalo obično. Samo ja nisam bila obična. Tresle su mi se ruke toliko da nisam mogla skinuti ruksak s ramena.
“Tko?” tata je pitao, ni ne dižući pogled.
“Ona figura. Kod igrališta. Stajala je kraj ograde i gledala me. Opet.”
Tata je tad uzdahnuo onako teško, kao da sam mu upravo dodala još jedan račun na hrpu.
“Lejla, dosta više. Previše gledaš gluposti po mobitelu.”
Mama se nasmijala, kratko, više iz nelagode nego iz šale.
“Ili manje horora, a više svježeg zraka.”
Gledala sam ih i osjećala kako mi lice gori. Kao da sam mala i glupa. Kao da sam sve izmislila samo da nekome pokvarim večer.
“Ne izmišljam”, rekla sam tiše. “Bila je visoka, skroz crna, kao da nema lice. Samo stoji. I svaki put je bliže.”
Tata je tad konačno podigao pogled.
“Svaki put?”
Kimnula sam.
“Dobro”, rekao je hladno. “Nazvat ću sutra doktoricu. Ovo više nije normalno. Matura ti je za par mjeseci, pod stresom si, ne spavaš kako treba.”
Ta rečenica me boljela više nego da je vikao. Ovo više nije normalno.
Kao da nisam ja normalna.
Narednih dana sve je krenulo nizbrdo. Tata me stvarno odveo doktorici u Dom zdravlja. Pitala me spavam li, jedem li, imam li napade panike, jesam li pod pritiskom zbog škole. Jesam, naravno da jesam. Tko nije? Profesori guše, instrukcije skupe, tata nervozan jer kasni rata za kredit, mama radi duple smjene u pekari, a ja bih još trebala biti mirna i nasmijana.
Ali to nije objašnjavalo ono što sam vidjela.
Prvi put sam je ugledala kad sam se vraćala od prijateljice Azre. Bilo je oko devet, zima, magla se spustila između zgrada. Kod starog igrališta, tamo gdje je rasvjeta uvijek slaba, nešto je stajalo uz žicu. Nije se micalo. Nije ličilo na čovjeka koji čeka nekoga. Bilo je… ne znam. Kao rupa usred ulice. Tamnije od mraka.
Ubrzala sam. I ono je krenulo.
Ne hodom. Više kao da klizi. To mi niko nije vjerovao kad sam pokušala objasniti.
Kad sam drugi put prošla istim putem, rekla sam sebi da neću pogledati. Naravno da jesam. Bila je tamo. Ovaj put bliže trafici. Srce mi je lupalo u grlu. Doslovno sam potrčala do ulaza i jedva pogodila ključanicu.
Azri sam rekla, ona me prvo blijedo gledala, a onda šapnula:
“Možda te neko prati? Jesi rekla svojima?”
Jesam. I požalila.
Kod kuće je postalo kao da hodam po staklu. Tata je bio sve grublji.
“Dosta više s tom pričom. Sramotiš se bez veze.”
“Ne sramotim se! Strašno me je!”
“Strašno te škole, a ne figure”, odbrusio je.
Mama je uglavnom šutjela. To me najviše peklo. Kad bi tata krenuo, ona bi samo spustila pogled i miješala kafu. Kao da će sve proći ako niko ne dira.
A meni nije prolazilo.
Počela sam izbjegavati povratak sama. Kad nisam mogla, zvala sam Azru da ostane sa mnom na vezi. Jedne večeri mi se baterija ispraznila na pola puta. Kvart je bio pust, samo lavež nekog psa iza garaža i zvuk televizora iz prizemlja jedne zgrade. I onda sam je opet vidjela.
Na sred trotoara.
Ovog puta nije bila daleko.
Stala sam kao ukopana. Noge mi nisu slušale. U glavi mi je samo tuklo: sad će doći, sad će doći.
A onda sam čula nečiji glas iza sebe.
“Lejla!”
Bio je to komšija Mirsad s kesama iz prodavnice. Okrenula sam se sekundu, samo sekundu. Kad sam opet pogledala naprijed, trotoar je bio prazan.
Došla sam kući i počela plakati još na vratima. Tata je poludio.
“Sutra ideš psihologu i gotovo!”
“Nisam luda!”
“Niko nije rekao da si luda, ali ovo… ovo nije dobro.”
Mama je tad samo stajala uz frižider, blijeda kao zid. Primijetila sam to, ali nisam imala snage misliti zašto.
Psihologica je bila mila. Rekla je da strah može poprimiti oblik, da mozak pod pritiskom svašta radi. Govorila je tiho, razumno. Htjela sam joj vjerovati. Stvarno jesam. Bilo bi lakše. Ali duboko u sebi sam znala što sam vidjela.
Te noći nisam mogla zaspati. Oko dva sam čula lagane korake po hodniku. Mislila sam da je tata krenuo do wc-a, ali na vratima sobe stajala je mama.
“Jesi budna?” šapnula je.
Sjela je kraj mene na krevet. Ruke su joj bile ledene.
Dugo je šutjela. Toliko dugo da sam mislila da će odustati i otići.
“Kad sam bila tvojih godina”, rekla je napokon, “živjeli smo u Travniku, u staroj zgradi blizu željezničke stanice. I ja sam viđala nešto slično.”
Nisam disala.
“Crno? Bez lica?”
Kimnula je.
“Na putu iz škole. Kod jednog napuštenog dvorišta. Mislila sam da ludim. Rekla sam svojoj majci, a ona me ošamarila i rekla da ne pričam gluposti po kući. Poslije više nisam nikome govorila.”
Gledala sam mamu kao da je prvi put vidim. Sve one njene šutnje, skretanja pogleda, stegnuta vilica kad bih spomenula figuru — odjednom je imalo smisla.
“Zašto mi nisi odmah rekla?”
Oči su joj se napunile suzama.
“Jer sam se prepala. Jer sam cijeli život sebe uvjeravala da se to nije desilo. A kad si ti počela pričati… vratilo mi se sve. I nisam te zaštitila.”
To me slomilo i sastavilo u isto vrijeme.
Prvi put nakon sedmica nisam se osjećala sama. Nisam bila luda. Nisam bila pokvarena, razmažena, histerična, kako je tata u bijesu znao promrmljati kad misli da ga ne čujem. Bila sam samo preplašena djevojka kojoj je trebalo da joj neko kaže: vjerujem ti.
Sutradan je mama sve rekla tati. Sjedili smo za stolom, opet isti onaj stol s računima, ali ništa više nije bilo isto.
Tata je dugo šutio. Baš dugo.
Onda je spustio naočale i rekao:
“Ako sam pogriješio…”
“Jesi”, prekinula ga je mama prvi put oštrim glasom. “Pogriješio si što si odmah mislio da je problem u njoj.”
Nije se branio. Samo je klimnuo, nekako slomljeno. Poslije je nekoliko večeri dolazio po mene kad bih se vraćala iz škole ili od Azre. Nije puno pričao, ali jednom je tiho rekao:
“Trebao sam te prvo saslušati.”
Figuru sam još par puta vidjela. Ali više nije imala istu moć nada mnom. Mama je jednu večer pošla sa mnom istim putem. Kad smo došle do igrališta, stisnula mi je ruku toliko jako da me zaboljelo.
“Ako je vidiš, reci mi odmah”, šapnula je.
Stajale smo tu zajedno, u magli, pod treperavim svjetlom, dvije žene iz iste kuće, a svaka je nekad bila usamljena djevojčica kojoj niko nije vjerovao.
Tad sam shvatila da me možda nije najviše plašila ta figura. Više me ubijalo to što su me oni kod kuće gledali kao problem, a ne kao dijete koje traži pomoć.
Kad ti najbliži ne vjeruju, počneš sumnjati u vlastite oči, vlastitu glavu, vlastito srce. A to je gore od svakog mraka.
Recite mi, biste li vi povjerovali svom djetetu odmah ili biste i vi prvo tražili racionalno objašnjenje?
I koliko nas zapravo nosi neke stare strahove, a šuti o njima godinama kao da će tako nestati?