Kad su od mog godišnjeg htjeli napraviti smjenu za njegu svekrve, spakirala sam djecu i rekla dosta
“Ti ćeš, valjda, uzeti godišnji u osmom mjesecu?” pitala je Jasna preko zvučnika, kao da me pita trebam li kruh iz pekare.
Stajala sam u kuhinji, u jednoj ruci kuhača, u drugoj mobitel. Lonac je ključao. Sara je iz dnevne vikala da ne može naći tenisice. Luka je plakao jer mu je pao sok. A meni se pred očima zamračilo kad je Zoran, moj muž, samo mirno dodao:
“Pa da, to bi bilo najpametnije. Da budeš s mamom.”
Spustila sam kuhaču na sudoper tako jako da je odjeknulo.
“Da budem s mamom? Znači, da svoj godišnji provedem kao njegovateljica tvojoj majci?”
S druge strane se javila i mlađa sestra, Mirjana.
“Nemoj sad odmah tako. Tko će, ako nećeš ti?”
Tko će, ako neću ja.
Ta rečenica me pratila godinama. Kao kazna. Kao presuda koju nitko nije službeno izrekao, ali su je svi živjeli.
Radila sam u računovodstvu u jednoj firmi u Tuzli. Posao težak, rokovi stalni, šef nervozan. Ustajala sam u pet i petnaest. Budila djecu, spremala doručak, peglala usput što nisam stigla navečer, trčala na posao, vraćala se po njih, kuhala, prala, pisala zadaće sa Sarom, vodila Luku logopedu. I skoro svaki dan poslije svega išla kod svekrve Milene.
Milena je nakon drugog moždanog ostala polupokretna. Trebala joj je pomoć oko svega. Presvlačenja, kupanja, lijekova, hrane, mijenjanja posteljine. Nisam bježala od toga. Na početku stvarno nisam. Govorila sam sebi: starija je žena, bolesna je, ne mogu biti kamen.
Ali problem nije bila pomoć.
Problem je bio što je pomoć postala moja dužnost, a njihova dobra volja.
Zoran bi došao navečer, sjeo, upalio televizor i rekao:
“Jesi bila kod mame?”
Nikad: kako si ti.
Nikad: mogu li ja.
Samo: jesi bila.
Njegove sestre dolazile su vikendom. Donijele bi voće, promijenile zavjese, sjedile sat vremena i onda mene dočekale s komentarima.
“Mileni je kosa masna.”
“Nešto mi je blijeda.”
“Ova juha joj očito ne godi.”
Kao da ja namjerno nešto radim krivo. Kao da nisam osoba koja nakon osam sati posla i dvoje djece trči tamo s vrećicama iz apoteke i još usput kupi pelene na akciji da uštedimo.
Jednom sam, sjećam se, sjela na stolicu kod Mileninog kreveta i samo krenula plakati. Tiho, da me ne čuje. Ruke su mi drhtale od umora. Leđa su me boljela toliko da nisam mogla normalno ustati.
A ona me pogledala i rekla:
“Što plačeš? I ja sam se brinula za svoje. To je život žene.”
Nije rekla zlobno. Možda je stvarno tako vjerovala. I baš me to dotuklo.
Kod nas se valjda podrazumijeva da žena može sve. Da joj se tijelo ne troši. Da joj živci ne pucaju. Da je snaha neka funkcija, ne čovjek.
Kad sam Zoranu prvi put rekla da više ne mogu sama, nije me ni pogledao kako treba.
“Malo više potrpi. To je jednostavno tako. Mama ne može ostati sama.”
“A ja mogu?” pitala sam.
On je slegnuo ramenima.
“Nemoj dramatizirati.”
Ta riječ me zaboljela više nego sve drugo.
Dramatiziram? Zato što spavam po četiri sata? Zato što sam počela zaboravljati stvari? Zato što sam jednom u firmi poslala pogrešan izvještaj i šef me pred svima pitao jesam li normalna?
A onda je došao taj godišnji.
Mjesecima sam planirala da s djecom odem pet dana na jezero kod moje sestre Amre. Samo pet dana. Da se naspavam. Da djeca vide nešto osim mene kako jurim između štednjaka, posla i bolesničkog kreveta.
Kad sam to rekla za ručkom, nastao je muk. Onaj težak, ljepljiv muk.
Prva se javila Jasna.
“A Milena?”
“Što Milena?” rekla sam.
“Pa tko će biti s njom?”
Pogledala sam u Zorana. Čekala sam da kaže: mi ćemo organizirati. Nas troje. Platit ćemo nekoga. Uzimat ćemo se redom.
On je otpuhnuo i rekao:
“Pa mogli ste to odgoditi. Nije sad vrijeme za tvoje izlete.”
Moje izlete.
Pet dana s vlastitom djecom postalo je hir. Bezobrazluk. Skoro izdaja.
Ne znam što je točno puklo u meni, ali znam da sam ustala tako naglo da je stolica pala.
“Slušajte me svi. Ja nisam privatna njegovateljica. Nisam ni sluškinja, ni rezerva, ni zadnja budala koju ćete zvati kad vi ne možete. Ja sam radila, rađala, vukla, šutjela i trpjela godinama. I dosta je.”
Zoran je pocrvenio.
“Smiri se. Djeca slušaju.”
“Neka slušaju. Neka bar jednom čuju istinu.”
Mirjana je promrmljala:
“Baš si se promijenila.”
Pogledala sam je ravno.
“Nisam se promijenila. Samo vam više ne koristim kao prije.”
Te noći Zoran i ja smo se prvi put stvarno posvađali. Ne ono obično, kroz zube. Pravo. Prljavo. Bolno.
Rekao mi je da sam sebična. Da ostavljam obitelj na cjedilu. Da njegova majka nije zaslužila takav odnos.
Ja sam njemu rekla da sam godinama ostavljala sebe na cjedilu. I da on to ne samo da nije vidio, nego mu je odgovaralo.
U jednom trenutku je izgovorio:
“Ako odeš sad, nemoj se vraćati s istim očekivanjima.”
Nisam vikala. Samo sam ga gledala.
“Dobro”, rekla sam. “Onda se možda neću ni vratiti.”
I nisam.
Otišla sam s djecom kod Amre. Tih pet dana spavala sam kao da sam bolesna. Tresla sam se od umora koji je tek tad izašao iz mene. A kad sam se vratila, nisam se vratila njemu. Podnijela sam zahtjev za razvod.
Bilo je svega poslije. Suza, ucjena, ogovaranja. Jasna je pričala po familiji da sam ostavila bolesnu staricu. Mirjana je govorila da sam hladna. Zoran je jedno vrijeme glumio uvrijeđenu žrtvu.
Ali onda je došao život. Onaj pravi, bez mene da ga držim na leđima.
Morali su organizirati smjene. Plaćati ženu koja dolazi preko dana. Uzimati slobodne dane. Otkazivati vikende. Kupovati lijekove na vrijeme. Dizati Milenu kad se ukoči. Slušati njezino negodovanje kad je boli. Sve ono što sam ja godinama radila, samo što sad više nije bilo nevidljivo.
Razveli smo se nakon sedam mjeseci.
Najteže mi je bilo zbog djece. Ali iskreno, prvi put nakon dugo vremena opet sam mogla disati. U stanu je bilo tiše. Bilo je manje novca, da. Bilo je i straha. Ali nije bilo onog stalnog stezanja u prsima kad znaš da te svi trebaju, a nitko te ne vidi.
Nekad se ipak pitam jesam li trebala otići ranije.
A nekad se pitam koliko nas žena još živi tako, dok nam govore da je to normalno. Je li stvarno normalno, ili smo samo predugo šutjele?