Majka me nazvala nakon petnaest godina šutnje i tražila novac koji nisam imala, a kad sam joj stala pred vrata u drugom gradu, morala sam odlučiti hoću li opet biti ostavljena ili ću prvi put prekinuti taj krug zbog svoje kćeri
“Ako mi možeš poslati barem osamsto maraka, spasit ćeš me.”
Stajala sam bosa na hladnim pločicama u kuhinji, s računom za struju u jednoj ruci i otvorenim jogurtom u drugoj, i nekoliko sekundi nisam mogla ni disati. Prepoznala sam joj glas odmah. Malo hrapaviji, sporiji, ali isti onaj glas koji je jednom davno rekao da ide “samo do grada” i nije se vratila godinama.
“Mama?”
S druge strane kratka tišina, pa uzdah.
“Nemoj sad praviti scenu, Sanela. Nije mi lako zvati.”
Nije joj lako zvati. Meni je, valjda, bilo lako odrastati kod tetke u Visokom dok sam čekala da se sjeti da postojim.
Moja kći Ajla sjedila je u dnevnoj i rješavala zadaću. Pitala je: “Mama, kome pričaš?” Ja sam samo rekla: “Nikome, dušo”, i već me pekla savjest što lažem dijete koje učim da uvijek govori istinu.
Radim u pekari u Sarajevu, prva smjena, nekad i druga kad neka kolegica otkaže. Plaća mi ode prije petnaestog. Stanarina, grijanje, internet zbog Ajline škole, patike jer je opet izrasla iz starih, inhalator jer joj se astma vrati čim zahladi. Tih osamsto maraka za mene nisu broj. To je mjesec života.
“Za što ti trebaju?” pitala sam.
“Nije za mene. Za tvog nana-Šefku… ma, komplikovano je. Dođi ako hoćeš pričati. U Tuzlu sam.”
Naravno. Sad kad treba nešto, neka ja dođem.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za stolom, računala po staroj svesci, prekrižila kablovsku, odgodila kupovinu jakne Ajli, nazvala komšinicu Mirsadu da pitam može li mi vratiti onih pedeset maraka što sam joj posudila prošli mjesec. Skupila sam jedva dvjesto i nešto. Smiješno. Jadno. Ali nisam mogla ne otići.
Ajlu sam ostavila kod moje svekrve Zlate. Bivši muž Emir alimentaciju šalje kad se sjeti, a obično se ne sjeti. Kad sam joj rekla kamo idem, Zlata me samo pogledala preko naočala.
“Poslije svega?”
“Moram.”
“Ne moraš ti ništa, Sanelo. Samo diši i misli na dijete.”
Baš zato sam i išla. Zbog djeteta. Da vidim što ostane od žene kad je rođena majka ostavi, pa se vrati samo kad gori pod nogama.
Autobus za Tuzlu bio je pun umornih ljudi i mirisao je na mokre jakne. Cijelim putem sam vrtjela uspomene koje godinama guram pod tepih. Kako sam sa sedam godina sjedila na prozoru i čekala nju. Kako su druge djevojčice za Dan žena pravile čestitke majkama, a ja tetki. Kako sam jednom slagala u školi da mi je mama u Njemačkoj, jer me bilo sram reći da ne znam gdje je.
Dočekala me ispred zgrade na Slatini. Sitnija nego što je pamtim. Kosa rijetka, lice upalo, ali oči iste. Nemirne. Traže gdje da pobjegnu.
“Narastala si u mene”, rekla je, kao da imamo pravo na male, normalne rečenice.
“Ne diraj me.”
Povukla je ruku i samo rekla: “Hajde gore.”
Stan je bio hladan i pretrpan. Na kauču je ležala stara žena, moja nana Šefka, umotana u deku, žuta u licu. Na stolu kutije lijekova, u kuhinji neoprane šolje, u zraku miris ustajalosti i nečeg bolničkog. I tad me prvi put presjeklo da možda nije sve laž.
“Doktori traže da se kupi terapija odmah. Neke stvari fond ne pokriva, neke kasne… znaš kako ide”, rekla je moja majka, Jasminka, i počela preturati po papirima kao da mi mora dokazati vlastitu nesreću.
Znala sam kako ide. U ovoj zemlji svi nekako preživljavaju između recepata, pozajmica i stida.
Ali bijes je bio jači.
“A gdje si bila kad sam ja imala temperaturu četrdeset i kad me tetka nosila u dom zdravlja? Gdje si bila kad sam maturirala? Kad sam se udala? Kad sam rodila Ajlu?”
Jasminka je sjela. Nije plakala odmah. Samo je stisnula usne.
“Bježala sam od tvog oca. Od dugova. Od batina. Od svega. I od sebe, najviše.”
“I mene si usput bacila.”
“Jesam”, rekla je tiho. “Jesam, Sanelo. I nema dana da to ne nosim.”
Mrzila sam što je to rekla tako jednostavno. Bez opravdanja, bez glume. Kao da mi je time uzela pravo da vičem još jače.
Onda je nana Šefka promuklo prozvala moje ime. Prišla sam joj, a ona me uhvatila za zapešće iznenađujuće čvrsto.
“Nemoj biti ko mi… nemoj nosit ovo dalje.”
U toj sobi, među lijekovima i šutnjom, odjednom sam vidjela Ajlu. Kako me traži pogledom kad dođe iz škole. Kako joj popravljam kosu pred spavanje. Kako bi izgledalo da je jednog dana nazovem samo kad mi nešto treba. Led me prošao.
Izvadila sam novac iz novčanika. Dvjesto četrdeset maraka. Sve što sam skupila.
Jasminka je pogledala novac, pa mene.
“Ne mogu više.” Glas mi je pukao. “Ovo ti dajem zbog nje, ne zbog nas. A nas… nas nema dok ne počneš govoriti istinu do kraja. I dok barem jednom ne dođeš ti meni, bez molbe, bez potrebe, samo da vidiš unuku.”
Ona je klimnula, ali nisam znala je li iz srama ili samo zato što nema snage.
Na povratku sam plakala u autobusu tako glupo i ružno da sam se morala okrenuti prema prozoru. Ne zato što sam joj oprostila. Nisam. Možda nikad neću. Plakala sam jer sam prvi put shvatila da oprost i povratak nisu isto, i da pomoći nekome ne znači opet mu predati srce da ga zgazi.
Kad sam se vratila, Ajla mi je potrčala u zagrljaj i rekla: “Mama, jesi li sad dobro?”
Stisnula sam je uz sebe jače nego inače.
“Jesam”, slagala sam malo. “Bit ću.”
I možda je to prvi put da ta laž nije bila kukavičluk, nego obećanje.
Recite mi iskreno, može li se majci pomoći a da joj ne oprostiš? I gdje je granica između ljudskosti i toga da opet dopustiš da te netko slomi?