Kad mi je muž rekao da sam cijeli život samo čekala da me neko prizna, prvi put sam stvarno ostala bez riječi
“Pa dobro, hoćeš li ti ikad biti zadovoljna sobom?” rekao mi je muž pred sinom i kćerkom, onako umorno, više tiho nego glasno, ali dovoljno da me presiječe.
Bili smo na nedjeljnom ručku kod mame. Ništa posebno. Supa, pečeno meso, salata, standardna priča. Kćerka je pričala kako joj u firmi nude dodatnu obuku, sin je rekao da bi možda išao sezonski opet na more jer mu se više isplati nego da ovdje čeka. Mama je, po običaju, uzdahnula i rekla: “Danas niko nije zadovoljan, a svi nešto biraju.”
Ne znam ni sama zašto me to pogodilo. Vjerovatno zato što sam već danima bila napeta. Otkad su u firmi opet počela šuškanja da će smanjivati ljude, hodam kao po jajima. Nisam ostala bez posla, ali nisam ni mirna. Radim godinama, mijenjala sam smjene, trpjela svakakve šefove, uskakala kad drugi nisu htjeli, i opet imam osjećaj da sam uvijek neka rezerva, neko ko je tu da zakrpi rupu. Nikad dovoljno važna da me stvarno cijene.
Pa sam rekla, više sebi nego njima: “Nekom se uvijek otvore vrata. Ja kao da cijeli život stojim pred njima i čekam da me neko pusti unutra.”
Mama je odmah rekla: “Ma nemoj tako, imaš porodicu, stan, hvala Bogu svi ste živi i zdravi. Šta bi ti više?”
Tu sam planula. “Nije sve samo da si živ i da platiš račune. Možda sam i ja htjela da jednom budem neko, a ne samo nečija žena, nečija majka, nečije ispomoć.”
Nastala je tišina. Kćerka je spustila viljušku. Sin se pravio da gleda u telefon. A muž me pogledao i rekao tu rečenicu: “Pa dobro, hoćeš li ti ikad biti zadovoljna sobom?”
Ja sam njega napala odmah. Rekla sam mu da mu je lako pričati kad njega svi zovu, pitaju, cijene. Da se njemu nikad nije desilo da radiš sve kako treba, a da te stalno preskaču. On je samo rekao: “Nije problem što te drugi ne cijene. Problem je što ti sve mjeriš kroz to da te neko mora potvrditi.”
To me zaboljelo više nego da me opsovao.
Jer nije baš da nije imao osnova. Samo što to niko nikad nije rekao naglas.
Ja sam od onih što su uvijek čekali da neko kaže bravo. Kao mala od oca, koji je samo znao reći: “Može to bolje.” Kasnije od mame, koja je sve mjerila time šta će svijet reći. Onda od šefova. Onda od muža. Čak i od djece, iako me stid to priznati. Kad kćerka kaže: “Mama, svaka ti čast”, meni dan bude lakši. Kad sin šuti i ode svojim putem, ja odmah mislim da nisam bila dovoljna.
A opet, nije ni muž baš nevin u svemu. Godinama mi govori da se ne nerviram zbog posla, da pustim, da se ne dokazujem. Lako je njemu reći pusti kad nije on bio taj koji je odustao od kursa jer su djeca bila mala. Nije on ostajao kući kad je svekrva bila bolesna. Nije on svaki put govorio “ma može” i sklanjao svoje planove da bi sve drugo stiglo. Jesam ja to birala, nisam tjerana puškom, ali nisam ni osjećala da imam puno prostora.
Poslije ručka sam otišla u kupatilo da se saberem. Čula sam mamu kako vani tiho govori: “Opet dramatizira.” To me dodatno steglo. Ali onda sam čula i kćerku kako kaže: “Ne dramatizira, nego je umorna. Samo nikad ne zna reći šta joj treba dok ne pukne.”
E to me baš pogodilo. Jer je tačno.
Ja ne kažem na vrijeme. Ja skupljam. Šutim. Pravim se jaka. Onda jedan komentar otvori sve i ispadne da sam nezahvalna, nervozna, teška.
Kad smo došli kući, nisam pričala s mužem skoro do navečer. Onda je on sjeo pored mene na balkon i rekao: “Nisam mislio da te ponizim. Ali ne mogu više slušati da ti život nije vrijedio samo zato što te neko nije stavio na mjesto koje si zamislila.”
Pitala sam ga: “A šta ako stvarno nije? Šta ako sam samo prosječna žena koju će svi zaboraviti čim ode u penziju?”
On me gledao par sekundi pa rekao: “Možda je problem što ti riječ prosječna zvuči kao uvreda.”
Nisam imala šta da kažem. Jer meni stvarno zvuči. Kao da ako nisi posebna, onda si propala. A iskreno, mislim da me to jede godinama. Gledaš druge, ko je šta napravio, ko je kupio stan, čije dijete je završilo ovo ili ono, ko je otišao vani pa šalje slike s nekim mirnim životom. I onda sabiraš svoj život kao da praviš spisak propuštenog.
Ali nije baš ni pošteno što sam sve svalila na druge. Imala sam i ja prilika koje nisam uzela jer sam se bojala da ne ispadnem smiješna. Imala sam razgovore za bolji posao na koje sam otišla već uvjerena da nisam za to. Imala sam dane kad sam od djece tražila zahvalnost za stvari koje su za njih bile normalne. Imala sam i taj ružan običaj da tuđu potvrdu čekam više nego vlastitu odluku.
Sad već nekoliko dana razmišljam o tome. Nisam preko noći postala druga osoba, niti sam odjednom mirna. I dalje me zaboli kad me neko svede na “ma dobro je, imaš šta jesti i gdje spavati” kao da je bezobrazno tražiti više od pukog preživljavanja. Ali isto tako prvi put vidim da sam i sama sebi napravila tijesan život, jer sam stalno čekala dozvolu da budem zadovoljna sobom.
Muž i ja smo se smirili, ali nismo sve riješili. On misli da se previše opterećujem tuđim mjerilima. Ja mislim da je lako pričati o unutrašnjem miru kad te sistem, posao i ljudi ipak nekako priznaju. Valjda je istina negdje između.
Sad me zanima, jeste li se vi ikad uhvatili da svoju vrijednost mjerite time koliko vas drugi vide i cijene, i može li čovjek stvarno naći mir ako svaki dan živi u okruženju koje ga stalno podsjeća da nije dovoljno?