Nisam stigla reći mami da sam trudna, a onda je bilo kasno

“Ma nemoj mi sad i ti, Magda!”, viknuo je moj brat Dario nasred mamine kuhinje, lupajući fasciklom od stol kao da je na sudu, a ne u kući gdje se još miris tamjana nije ni pošteno izvjetrio od tatine sahrane. Mama je sjedila za stolom, u onom svom sivom džemperu, gledala kroz prozor i miješala kafu koja se već odavno ohladila. Nije ni trepnula. A ja… ja sam stajala pored frižidera, držala nalaz iz doma zdravlja u torbi i mislila samo jedno: “Bože, reci sad. Reci joj sad da je postala nana.” Ali grlo – beton.

Tata je umro prije nepuna dva mjeseca. Srce. Samo je pao u avliji dok je nosio drva, kao čovjek koji je cijeli život radio i na kraju ni umrijeti nije stigao kako treba, nego usput. Od tad je mama bila kao sjena. Ustane, sjedne, gleda. Nekad zaboravi da je jela. Nekad me pita gdje je tata, pa se sama sebi prepane. A meni stomak raste, ne puno, tek toliko da ja znam. Svako jutro povraćam, pa se pravim da mi je “pao pritisak”. Ma kakav pritisak, dijete je, ljudi moji. Moje prvo.

Sanjin je govorio: “Magda, moraš joj reći. To je i lijepa vijest, možda je malo trgne.” A ja svaki put dođem, skuham joj supu, operem sudove, pokrijem je kad zaspi na kauču i otvorim usta… i ništa. Kako da ženi koja jedva diše od tuge kažem: “Mama, trudna sam”? Zvučalo mi je kao da joj guram sreću pod nos dok ona tone. Glupo, znam. Ali srce ne sluša logiku, isto k’o ni rodbina kad nanjuši papire.

Jer Dario… e, Dario je posebna sorta. Treći dan nakon četrdesetine on je već krenuo: “Treba to riješiti. Zemlja, kuća, račun. Da se zna šta je čije.” Ja ga gledam i ne vjerujem. Rekoh mu: “Brate, mama je živa.” A on mrtav hladan: “Pa upravo zato, nek potpiše dok je pri sebi.” Kunem vam se, da nisam trudna, skočila bih mu za vrat preko onog stola. Ovako sam samo brojala do deset i disala kao na YouTube vježbama za smirenje, mada bi meni više pomogla jedna dobra šamarčina, iskreno.

Jedan dan sam stvarno odlučila. Došla sam kod mame s kesom mandarina i onim malim pletenim čarapicama koje mi je Sanjin kupio na pijaci, sav ponosan, kaže: “Da imaš kako reći.” Sjela sam kraj nje na kauč. Ona je gledala neku staru emisiju, ali vidjela sam da ništa ne prati.

“Mama… ja tebi nešto moram reći.”

Okrenula se polako prema meni i prvi put nakon dugo vremena baš me pogledala.

“Je l’ ozbiljno?”

“Jest.”

Već sam osjetila kako mi oči gore, ono kad kreneš plakati prije nego progovoriš.

A onda zvoni telefon. Naravno. Dario.

Mama se javi, on opet o banci, papirima, nekoj potvrdi od notara. U jednom trenutku ona samo spusti slušalicu i kaže: “Ne mogu više, Magda. Samo bi nešto da uzmu. Kao da sam i ja već umrla.” I počne plakati onako tiho, bez glasa. Meni se sve srušilo. Zagrlila sam je i rekla samo: “Nisi sama, mama.” A ono najvažnije opet ostalo u meni.

Poslije joj je naglo pozlilo. Prvo smo mislili iscrpljenost, stres, tlak, šta već sve žene naših godina i njihovih godina nose na nogama kao da su od željeza. Onda bolnica. Pa nalazi. Pa doktori s onim facama od kojih ti se odsijeku koljena prije nego išta kažu. Nisam ni stigla pohvatati kad je sve krenulo nizbrdo. Bila je sve slabija, sve tiša. Jednom sam sjedila kraj njenog kreveta, držala je za ruku i bukvalno u sebi vikala: “Reci sad! Reci sad, kukavice jedna!”

“Mama…”

Ona otvori oči i jedva šapne: “Jesi li jela nešto danas?”

Eto ti moje majke. Umire, a brine jesam li jela. I ja puknem, nasmijem se kroz suze kao budala.

“Jesam, mama.”

“Dobro”, rekla je i opet zatvorila oči.

To je bio zadnji pravi razgovor koji smo imale.

Umrla je tri dana kasnije, rano ujutro, dok je vani padala neka dosadna sitna kiša, baš onakva kakva ide ljudima na sahrane i u najgore dane. U bolničkoj torbi ostala joj je marama, češalj i pola pakovanja keksa. Ja sam stajala u hodniku, držala ruku na stomaku i mislila: “Sad stvarno više nikad neću moći reći.” Taj osjećaj… ne znam kako da objasnim. Kao da nosiš i život i smrt u istom tijelu. U meni beba, a u meni rupa bez dna.

Dario je i tad nastavio po svom. Nije prošlo ni sedam dana, opet papiri, opet kuća, opet priča kako “treba biti praktičan”. Rekla sam mu: “Znaš šta, uzmi fasciklu i nosi je gdje hoćeš, samo mene pusti da ožalim majku.” On je nešto promrmljao da sam dramatična. Pa jesam, brate, umrla mi je mama i nisam joj rekla da ću roditi dijete. Kako da ne budem dramatična? Da pravim pitu i smijem se k’o na teferiču?

Najteže mi je bilo kad sam prvi put čula otkucaje bebinog srca. Svi kažu to je najljepši trenutak. I jest. Ali meni je kroz glavu samo prošlo: “Mama, čuješ li?” I tad sam plakala tako da me sestra u ambulanti gledala kao da će i ona sa mnom krenuti. Kaže: “Jeste dobro?” Rekoh: “Ma jesam, hormoni”, a u sebi haos, cirkus i dženaza zajedno.

Sad svaki put kad prođem pored mamine kuće, imam osjećaj da ću je vidjeti na prozoru kako viri ko ide ulicom. Uhvatim se kako biram ime za bebu i pomislim šta bi ona rekla. Bi li se smijala? Bi li plakala? Bi li me izgrdila što joj nisam odmah rekla? Vjerovatno bi sve odjednom, jer je bila takva žena — i melem i oluja.

Najviše me ubija to što sam čekala “pravi trenutak”. A pravi trenutak, izgleda, često ne dođe. Ostanu ti samo neizgovorene riječi da te glođu noću dok svi spavaju.

Je l’ i vi nosite neku rečenicu koju niste stigli reći nekome svom? Kako čovjek uopće nauči živjeti s tim?