Mislila sam da će brak u šezdesetoj biti mirna luka, ali život me iznenadio. Umjesto bajke, dočekali su me sumnje, porodične svađe i osjećaj usamljenosti. Ovo je priča o mojoj borbi za sreću i o tome koliko je teško pronaći mir kad svi oko tebe imaju svoje planove.
Moj muž Adnan želi da moj sin iz prvog braka, Filip, živi kod njegove majke u Zenici. Osjećam da to nije iz brige, već iz želje da nas udalji i kontrolira. Borim se za svoje dijete, ali i za svoje dostojanstvo u ovoj obitelji.
Moje ime je Lejla i oduvijek sam osjećala da sam nevidljiva u vlastitoj kući. Majka je uvijek bila nježnija prema mom mlađem bratu Harisu, a ja sam s vremenom počela osjećati gorčinu i tugu. Sada, kad mi je baka ponudila utočište, pitam se jesam li ja ta koja griješi ili je ljubav zaista nešto što se mora zaslužiti.
Sve je počelo jednim pitanjem moje kćeri. U ovoj priči govorim o boli, razočaranju i teškim odlukama koje sam morala donijeti zbog vlastite majke. Ovo je priča o obiteljskim tajnama, povjerenju i otkriću koje je zauvijek promijenilo naš život.
Moja priča počinje u trenutku kad sam shvatila da me susjeda više ne vidi kao prijateljicu, već kao besplatnu dadilju. Isprva sam se osjećala korisno i voljeno, ali s vremenom su njezina očekivanja postala nepodnošljiva. Sada stojim pred ogledalom, pitajući se kako reći ‘dosta’ a da ne izgubim sebe i ono malo mira što mi je ostalo.
Moje ime je Lejla i oduvijek su govorili da imam oči svoje bake, ali i njenu dušu. Ova priča vodi vas kroz moje djetinjstvo u Sarajevu, gdje sam, kao dijete s ozbiljnim pogledom, nosila teret porodičnih tajni i tuge. Kroz sukobe, ljubav i gubitke, otkrivam što znači biti dijete koje prerano odraste.
U trenutku kad sam saznala za muževu prevaru, moj svijet se srušio. Svaka odluka koju sam donijela nakon toga bila je borba između zaštite djece i vlastite boli. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao u kaosu i odgovorim na pitanje: koliko istine djeca mogu podnijeti?
Ovo je moja priča o očuhu Ivanu, čovjeku koji je ušao u moj život kad mi je najviše trebao. Kroz godine nesigurnosti, obiteljskih svađa i osjećaja odbačenosti, Ivan je bio moj oslonac, iako ga dugo nisam mogla prihvatiti. Ovo je pismo koje sam mu godinama pisala u mislima, ali ga nikad nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas.
Ovo je priča o meni, Mariji, i mom mužu Ivanu, koji smo proveli više od sedamdeset godina zajedno u Travniku. Naša ljubav je preživjela ratove, siromaštvo, izdaje i gubitke, ali najveća borba bila je ona s tišinom koja se uvukla među nas kad su djeca otišla. Danas, dok brojimo godine i uspomene, pitam se jesmo li zaista pronašli sreću ili smo samo naučili živjeti jedno pored drugog.
Moji roditelji su nam poklonili kuću za vjenčanje, vjerujući da će to biti temelj naše sreće. Umjesto toga, kuća je postala izvor svađa, ogorčenosti i udaljavanja – od supruga, roditelja i same sebe. Danas pokušavam shvatiti kako je jedan dar mogao uništiti sve što sam voljela.
Moje ime je Ivana i pred odlukom sam koja mi para srce: hoću li dopustiti da se moja majka useli k nama, iako znam koliko nas je zajednički život ranije koštao? Suprug Dario i kćerka Lana ne znaju sve što se događalo u mom djetinjstvu, ali osjećam kako se stare rane otvaraju svaki put kad majka spomene selidbu. Ova priča je o obiteljskim granicama, oprostu i borbi između prošlosti i sadašnjosti.
Vratila sam se kući ranije nego inače, umorna od posla i života, i zatekla scenu koja mi je promijenila sve. Moj muž Ivan i najbolja prijateljica Lejla sjedili su zagrljeni na našem kauču, a tišina između njih bila je glasnija od bilo kakvih riječi. Tog trenutka, moj svijet se srušio, a ja sam morala odlučiti tko sam i što mi je zaista važno.
