Pod hrastovim stolom u stanu na zagrebačkoj Savici, po tko zna koji put u tišini motrim staru porculansku šalicu na koju mi je još jednom prigovorila moja svekrva Ružica. Opet mi u glavi odzvanjaju njene riječi kako ‘prava žena drži kuću kao Crkvu’, dok moj suprug Ivan šuti i sjedi na njenoj strani. Suze polako klize i shvaćam da stojim pred raskršćem na kojem moram izabrati između vlastite slobode i tuđih očekivanja.