Moje ime je Ljubica i imam 73 godine. Nedavno sam doživjela ponižavajući trenutak u vlastitoj zgradi, kad sam shvatila koliko su stariji ljudi postali nevidljivi u današnjem društvu. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i poštovanjem koje starost zaslužuje.
Sjedim u polumraku svoje sobe, slušam kako kiša udara po prozoru i pitam se gdje sam pogriješila. Moja kćerka Lejla ima svoj život, a ja se osjećam kao teret, iako sam joj nekad bila sve. Ova priča je moj pokušaj da razumijem sebe, nju i tišinu koja nas je razdvojila.
Imam 66 godina i cijeli život sam vjerovala da je porodica najvažnija. Sve sam žrtvovala za svoju djecu, a sada, kad sam sama, pitam se jesam li pogriješila. Ova priča je o boli, razočaranju i tišini koja odzvanja u praznom stanu.
Moje ime je Ankica i cijeli život sam radila kao medicinska sestra u Zagrebu. Nakon odlaska u penziju, očekivala sam mir i radost s unucima, ali stvarnost je bila mnogo teža – osjećaj usamljenosti, financijske brige i nevidljivost pred vlastitom djecom postali su moja svakodnevica. Ova priča otkriva što znači biti baka u Hrvatskoj danas, kad te društvo i obitelj često zaborave.
Danas sam, kao sedamdesetpetogodišnja žena, doživjela poniženje i nemoć pred običnim vratima banke. Kroz ovu priču dijelim svoju borbu s nevidljivim preprekama koje svakodnevno stoje pred starijima u našim gradovima. Moja nada je da će netko napokon čuti naš glas i shvatiti koliko malo treba da život bude dostojanstveniji.
Ovo je moja priča o tome kako sam, nakon godina žrtvovanja i rada na više poslova, prestala financijski pomagati kćeri. Od tog trenutka, ona mi je uskratila viđanje unuka, a ja sam ostala sama, pitajući se jesam li ikada bila voljena zbog sebe ili samo zbog novca. Ova bolna istina natjerala me da preispitam cijeli svoj život i odnos s vlastitom obitelji.
