Stojim usred tuđe dnevne sobe, slušajući šapat svojih vlastitih misli, dok gledam svoju sestru Jasminu kako mirno razgovara s našom majkom, kao da ja nisam tu. Osjećam hladnu prazninu — kao da sam postala nevidljivo biće u vlastitoj obitelji, i pitam se kad sam točno prestala biti važna. U svakom pogledu, svaka rečenica koju izgovorim prolazi kroz njih kao vjetar kroz praznu kuću, i svaki otkucaj moga srca glasno doziva odgovor kojeg nema.