Moje ime je Ana i cijeli život sam se borila s osjećajem da nisam dovoljno lijepa za ovaj svijet. Odrasla sam u Sarajevu, gdje su svi oko mene imali mišljenje o tome kako žena treba izgledati. Nakon što sam javno progovorila protiv tih standarda, suočila sam se s osudom, ali i pronašla snagu koju nisam znala da imam.
Jedan telefonski poziv promijenio je sve. Moj sin više nije gledao mene, već samo ono što imam. Pitam se, ima li još nade da pronađemo put jedno do drugoga ili smo zauvijek izgubljeni?
Nakon što smo se preselili iz Zagreba u Split, vjerovali smo da ćemo napokon pronaći mir. Međutim, neočekivani upadi rodbine iz Bosne i Hrvatske pretvorili su naš novi dom u stalni hostel. Tek kad sam naučila reći ‘ne’, shvatila sam koliko je važno postaviti granice – i koliko je to teško kad su u pitanju naši najbliži.
Moje ime je Gianna i majka sam dječaka s Downovim sindromom. Kada je nepoznati čovjek na igralištu uvrijedio mog sina, odlučila sam mu napisati pismo koje je potreslo cijelo naše naselje. Ovo je priča o boli, hrabrosti i nadi da će ljudi naučiti gledati srcem, a ne predrasudama.
Moje ime je Ivana i razapeta sam između brige za svoju malu kćer i starog očuha, Stjepana, koji živi sam u trošnoj kući na selu. Kad sam mu predložila dom za starije, njegov slom me proganjao noćima. Ovo je priča o ljubavi, krivnji i pitanjima na koja ni sama nemam odgovore.
Moja kćerka Lejla odlučila je udati se za Amira, mladića bez stalnog posla i imovine. Moje srce bilo je ispunjeno strahom i ponosom, a obiteljski odnosi su se raspadali pred mojim očima. Tek kad sam izgubila gotovo sve, shvatila sam što znači prava sreća i koliko sam griješila.
Moje ime je Ivana i odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje su očekivanja bila veća od planina koje nas okružuju. Kroz godine borbe s ljubomorom prema sestri i stalnim pritiscima roditelja, pronašla sam mir tek kad sam se okrenula vjeri i molitvi. Ova priča je moj put od očaja do unutarnjeg mira, ispričan kroz suze, svađe i tihe molitve.
Moje ime je Ivana i nekad sam vjerovala da imam sve – ljubav, podršku i sigurnost. No, kad je moj sin Luka teško obolio, svi su se od mene okrenuli, a riječi najbližih zarezale su dublje od svake boli. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: gdje nestaje suosjećanje kad nam je najpotrebnije?
Jedne olujne noći muž me optužio za sve nesreće koje su nas snašle i izbacio iz kuće. Ostala sam bez sina, bez doma, ali nisam izgubila vjeru u sebe kao majku. Ovo je moja borba za istinu, oprost i novi početak.
Moja ljubav prema unucima, Anti i Zosi, svakim danom raste, ali isto tako raste i moja zabrinutost zbog načina na koji ih moja snaha, Marija, odgaja. Svaka posjeta njihovom domu pretvara se u borbu između moje želje da pomognem i straha da ću narušiti obiteljsku harmoniju. Pitam se gdje je granica između brige i miješanja, i imam li pravo boriti se za njihovu budućnost.
Oduvijek sam osjećala da sam rastrgana između vlastitih snova i očekivanja svoje obitelji. U ovoj priči govorim o sukobu koji je razorio naš dom, o izdaji, oprostu i tome koliko je teško pronaći sebe među svakodnevnim obavezama. To je priča o boli, nadi i pitanju može li se zaista početi ispočetka.
Jednog običnog dana, slučajno sam vidjela svog šogora, Dinu, s drugom ženom. Odlučila sam šutjeti kako ne bih povrijedila svoju trudnu sestru, Anu. Danas, nakon svega što se dogodilo, svi me gledaju kao krivca, a ja se pitam jesam li napravila pravu stvar.
