Moje ime je Dario i radim kao medicinski tehničar na odjelu za neurološku rehabilitaciju u Zagrebu. Nakon što sam preživio moždani udar, nitko iz moje porodice nije došao po mene kad su me otpustili iz bolnice. Ovo je priča o izgubljenoj ljubavi, porodičnim sukobima i mojoj potrazi za oprostom.
Zovem se Ivana i već godinama živim u začaranom krugu kuhanja, jer moj suprug Dario odbija jesti bilo što što nije svježe pripremljeno. Svako jutro ustajem ranije kako bih mu skuhala topli doručak, a nakon posla žurim kući da stignem napraviti večeru. Osjećam se iscrpljeno, neshvaćeno i pitam se je li ovo život kakav sam željela.
Moj brak s Dinom bio je poput bureta bez dna – uvijek sam davala, a on uzimao. Jednog dana, kad sam mu mirno rekla da više ne mogu nositi sve na svojim leđima, sve se promijenilo. Ta rečenica pokrenula je lavinu emocija, svađa i pitanja o tome što znači biti podrška, a što biti teret.
Jedne obične večeri, dok sam mislila da mi je najveći problem što nemam više kave, na vrata mog stana pokucala je nepoznata porodica tvrdeći da je to njihov dom. Ta noć me natjerala da preispitam granice povjerenja, sigurnosti i vlastite otvorenosti prema drugima. I danas se pitam gdje završava gostoprimstvo, a počinje potreba da zaštitim svoj svijet.
Usred porodiljnog dopusta, suočavam se s nametljivom svekrvom čije prisustvo i komentari unose nemir u naš dom. Dok pokušavam pronaći ravnotežu između vlastite privatnosti i obiteljskih očekivanja, napetosti rastu, a osjećaj nemoći postaje svakodnevnica. U toj borbi za mir, pitam se gdje završava obiteljska ljubav, a počinje pravo na osobni prostor.
Zovem se Zvonimir, imam 54 godine i nakon razvoda odlučio sam živjeti sam, iako me svi oko mene nagovaraju da pronađem novu ženu. Kroz razgovore s prijateljem Edinom i svakodnevne susrete s obitelji, suočavam se s pritiscima društva i vlastitim strahovima. Ovo je priča o izboru samoće, boli prošlosti i traženju mira u svijetu koji ne razumije.
Moja kćerka Ana se nakon razvoda vratila kući sa svojom djevojčicom. Vjerovala sam da joj pomažem da ponovno stane na noge, ali s vremenom sam shvatila da sam postala samo njezina dadilja, kuharica i bankomat. Sada se pitam gdje završava majčinska ljubav, a gdje počinje samoponiženje.
Svekrva mi je dala mjesec dana da napustim stan, a moj muž Marko nije rekao ni riječ. Osjećala sam se izdano, sama protiv cijelog svijeta, ali sam kroz suze i borbu pronašla snagu za novi početak. Ovo je moja priča o granicama, obitelji i traženju vlastitog mjesta pod suncem.
U trenutku kad mi je tašta izgovorila: ‘Nemaš više majke!’, osjećala sam kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Ova priča je moj pokušaj da pronađem svoje mjesto između vlastite prošlosti i sadašnje obitelji, dok se borim s tugom, osudom i vlastitim strahovima. Sve što sam željela bilo je da moj sin Peter bude sretan, ali život me natjerao da preispitam tko sam i kome zapravo pripadam.
Moja priča počinje u trenutku kad sam, između suza i bijesa, morala birati između majčine sumnje i vjere u svog muža. Kroz borbu s financijskim problemima, majčinom osudom i brigom za sina s posebnim potrebama, otkrila sam snagu za koju nisam znala da postoji. Ovo je priča o tome kako smo, unatoč svemu, pronašli put do sreće i razumijevanja.
Ja sam Anka, baka iz sela blizu Sarajeva, i ova priča je o mojoj borbi s usamljenošću, obiteljskim nesporazumima i traženju smisla u starosti. Nakon što mi unuk Amar izgovori rečenicu koja mi slomi srce, preispitujem odnose s djecom i unucima, ali i vlastitu vrijednost. Kroz svakodnevne sukobe, sjećanja na prošlost i tračak nade, pokušavam pronaći mir u svijetu koji se mijenja brže nego što mogu pratiti.
Zovem se Jasmina, imam 65 godina i samo jednu kćerku, Lejlu. Odrasla sam u Sarajevu, a Lejlu sam podizala sama nakon što nas je muž napustio. Danas me optužuje da gušim njen život, ali ja osjećam samo prazninu koju ne znam ispuniti.
